Kad je Bijelo Dugme prvi put otpalo…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Teško je danas opisati što je zapravo u svoje vrijeme bilo Bijelo Dugme. Definitivno najveći rock bend ikada s ovih prostora, u smislu organizacije, jačine udara na masovni ukus i tržište. Bijelo Dugme je imalo sve što su imali i veliki bendovi sa zapada – vrištanje curica, preskakanje ograda da bi se ušlo na koncert, mitske trenutke poput koncerta kod Hajdučke česme, ali kako su se pojavili taman desetak godina nakon što se to i tako zbilo na Zapadu, tako su praktično Brega i menadžeri Dugmeta mogli pomno planirajući i praktično sve to ponoviti na za rock fenomene tek otvorenom balkanskom terenu. Bila je Juga i bio je socijalizam, a Dugme je bilo kapitalistički projekt u srcu Titove „kule od karata“, financijski idela nedosanjan za mase drugih rockera.

A, kad bi bio Bijelo Dugme?

Gomila fanova i gomila hejtera i danas će ukrstiti koplja oko veličine i značaja benda. Prvi će mu davati ogromnost biblijskih proporcija, hvaleći genijalnost Gorana Bregovića, koji je prvi – i dugo jedini među rockerima ovdje - shvatio u kakvoj zapravo zemlji živi, pa je našao vješt kompromis sa „zdravoseljačkim u nama“, ne odustajući svejedno od visokih standarda estetike i umjestnosti.

Drugi će, pak, podrugljivo i s visine smatrati da je plagijator Brega samo podilazio masama i na jeftin način prodavao isto ono što su prodavali i narodnjaci, te će svako svoje izlaganje o Dugmetu začiniti onim izrazom gađenja, kao da u novim laknim cipelama hoda kroz svinjac.

No, bilo kako bilo, Dugme je preživjelo sve hejtere – i danas je repertoar ovog benda klasičan dokaz da je Brega ipak bio u pravu – spustiti rock u narod jedini je put ka sigurnoj komercijalnoj opravdanosti, ali je usput važno ne odlutati u totalnu predaju - pa ćete Dugme danas čuti svuda – u svatovima ili u izvođenju simfonijskog orkestra.

Goran i nadničari

No, prije 35 godina, baš u ljeto 1983., tamni oblaci nadvili su se nad glavama fanova benda. Usprkos mnogim turbulencijama od 1974. pa naovamo, uključujući afere (Ipe Ivandić), obavezna jednogodišnja odlsuženja vonog roka i slično, Bijelo Dugme je zadržalo svoju prepoznatljivu kičmu – Bregović vodi i stvara, a Željko Bebek pjeva. Točno pola generacije stariji, Željko Bebek, obojao je glasom i pojavom Bijelo Dugme, i bilo je praktički nezamislivo da će jednog dana baš on napustiti bend. No, ta 1983. bit će kulminacija nagomilanog nezadovoljstva i nerazumijevanja između pjevača i lidera benda, što će kulminirati raspadom sustava odmah nakon zadnjeg nastupa Dugmeta s originalnim pjevačem – u čast Olimpijade u Sarajevu 1984.

Nakon objave albuma „Uspavanka za Radmilu M.“, snimljenog u studiju RTV Skopje i završenog u zimu 1983. Postajalo je sve očitije da je Bebek nezadovoljan statusom. Smatrao je da ga se ne cijeni i da se pri raspodjeli slave i novca događa nesrazmjer. I sam je govorio nakon svega – „U Dugmetu sam imao i slavu i popularnost, ali njih ne mogu podijeliti ujutro djeci za doručak!“, aludirajući na to da je Bregović odavno preuzeo sve uzde i prava na tantijeme, a da su ostali članovi benda tek radnici u njegovoj firmi.

Pjevač i menstruacija

Istina, Goran je već tada počeo živjeti životom rock – zvijezde, već nakon promocije albuma u ljeto 1983. otisnut će se na famozno putovanje oko svijeta, dok će Željko Bebek, ljutit što Bregović više uživa nego što planira nove projekte (više projekata – više novca i za „nadničare“) ulazi u studio i snima pjesmu „Jabuke i vino“ u duetu sa Zanom Nimani, pjevačicom popularne pop grupe Zana. To je bila samo najava želje pjevača Bijelog Dugmeta da više radi i više zarađuje, pa ako treba i mimo benda – što će rezultirati početkom solo karijere, odnosno planiranjem prvog vlastitog albuma.

Kad se Bregović vratio s prekomorske turneje, a bješe to u siječnju 1984., naišao je na svršen čin – Bebek je čvrsto odlučio raditi sa strane. Doduše, pjevač je još 1978. Imao solo album, nazvan „Skoro da smo isti“, ali njegov nespretan i zastarjeli simfo – rock koncept, šlampava produkcija i opće nedorečenost, potpuno će se razlikovati od onoga što je Bebek naumio raditi na svom drugom solo albumu. Nakon tog zadnjeg nastupa na Olimpijadi, bebek službeno istupa iz benda u travnju 1984., punu godinu dana nakon što se stvar kuhala – Bregović novinama izjavljuje da je „pjevačica benda dobila menstruaciju, a on nema namjeru čekati da prođe“, tako da je rastanak bio obostran.

Slava se ne jede!

Bregović će kroz godine zamjerati Bebeku što troši repertoar i slavu po jeftinim disko klubovima, ali će dugo obojica skrivati sve razloge za rastanak, što će pred rat na ovim prostorima nekima biti dostatno da razviju teoriju kako su se Bebek i Brega zapravo raspali po nacionalnim šavovima puno prije Jugoslavije. Istina je da se Bebeku nije sviđalo Bregino koketiranje s politikom (kulminacija je bila „Kosovska“ sa spomenutog albuma iz 1983.), koje se nastavilo na narednom albumu bez njega (slika na naslovnoj „Kosovka djevojka“ Uroša Predića).

Zanimljivo je kako je prvi album Željka Bebeka nakon odlaska iz Dugmeta nosio naziv „Mene tjera neki vrag“ (1984.) i nije bio baš neki bestseler, kao ni pokušaj s vlastitim bendom i albumom Armija B iz 1985. godine. Praktično će Bebek vratiti dio stare slave tek u na samom kraju osamdesetih, s albumima „Niko više ne sanja“ i „Pjevaj moj narode“, a posebno pjesmama „Sinoć sam pola kafane popio“ i „Gdje će ti duša“ (autor obje Bora Đorđević) i „Da zna zora“ u duetu s Halidom Bešlićem.

Ajmo, svi u kafanu!

Zapravo, tek udaranjem po konceptu kojeg je već ranije otkrio Bregović – „Daj narodu što narod traži!“ i Bebek će ponovno otkriti slavu, ali u potpuno drugom glazbenom miljeu, bližem zadimljenim kafanama i balkanskoj krčmi.

No, ni Bijelo Dugme nakon odlaska Bebeka nije previše odudaralo, koketiranje s političkim konceptima – ili konceptualnom politikom, dalje približavanje „narodnjaku“ i sintetiziranje zvuka obilježit će rad s oba naredna pjevača – Tifa je pjevao na albumu iz 1984., a nesuđeni Bebekov nasljednik, Alen islamović, tada pjevač Divljih jagoda, zamijenit će ga 1985. – i dotjerati Dugme do kraja. Već 1989. bend je posustao, izvjetrivši kao i jugoslavenska federacija, a mnogi i danas tvrde da je bilo najbolje da je sve završilo još te 1983. Ili barem 1984.