Razmislite malo o najgorem šefu kojeg ste ikad imali. Da li ste ikad pomislili kako je taj šef “najgori na svijetu”?
Donosimo osobe koje su u naviknuti na robovski rad svojih radnika podignuli razinu stereotipa “najgoreg šefa”. Zato vam može biti drago što niste radili za slijedeće monstrume.
Industrijalac George Pullman je imao toliko novca da se prema svojim radnicima mogao odnositi kao ljubitelji igre “The Sims” prema virtualnim karakterima. Pullman se obogatio na željeznici, a prema svojim uposlenicima se želio odnositi kao otac, doduše kao otac zlostavljač i pijanac.
Kako bi smjestio radnike koji su radili na željeznici, Pullman je kupio ogromnu parcelu i izgradio manji grad. To je imalo smisla, jer je smanjio troškove na prijevozu, a usput je izgradio osjećaj radničke solidarnosti. Međutim, ovaj grad je najviše podsjećao na zatvor. Pullman je zabranio novine, javna okupljanja i barove. Njegovi inspektori su upadali u kuće uposlenika kako bi provjerili održavaju li se kuće u besprijekornom stanju. Svi oni koji nisu zadovoljavali Pullmanove standarde čistoće, morali bi se iseliti za 10 dana.
Radnici nisu bili isplaćivani pravim novcem, već su dobivali bonove koje su mogli potrošiti samo u tom gradu i nisu ih mogli zamijeniti za pravi novac.
Stvari su se pogoršale nakon što je kompanija počela loše poslovati, tako da su i takve plaće smanjene. Pored toga, cijene najamnine i namirnica su ostale iste. Ova situacija je dovela do štrajka kojeg je prekinula vojska.
Radnici su toliko mrzili Pullmana da je poslije smrti pokopan u grobnicu od čelika i betona, koja se nalazila ispod nekoliko tona betonskog pokrivača kako radnici ne bi iskopali njegov leš i, u osveti, ga oskrnavili.
J. Edgar Hoover je bio prvi direktor FBI-a, kojim je upravljao od 1935. do 1972. Koliko je bio nemoguć šef govori i činjenica kako je rad narednih direktora ove agencije ograničen na 10 godina.
Priče o Hooverovom ludilu su se počele raspredati tek nakon njegove smrti, a svaka naredna je sve bizarnija.
U jednoj od Hooverovih biografija piše kako su zaposleni u FBI-u morali biti na raspolaganju 24 sata dnevno zbog poslova u njegovoj kući, poput popravljanja kosilice. Jednom prilikom je pronašao životinjski izmet na podu, pa je naredio agentima analizu izmeta u potpunosti uvjeren kako ga uhodi divlja životinja. Ubrzo je postavio zamku u kući, te je na taj način susjedovu mačku lišio života.
Pisao je nečitke upute na marginama stranica, tako da nitko nije znao što on želi, a rijetko se netko usudio upitati ga. To je urodilo nevjerojatnom situacijom u kojoj su agenti FBI-a i granične policije tjedan dana nadzirali američku granicu s Meksikom i Kanadom. Kasnije su shvatili da je Hoover na jednom papiru napisao “Watch the borders” misleći na margine stranica, a ne na državnu granicu.
Hoover je, također, imao veliku kolekciju golišavih slika raznih ljudi, uključujući i Eleanor Roosevelt, supruge američkog predsjednika.
Nadzirao je svoje agente u svakom smislu, govoreći im gdje smiju, a gdje ne smiju stanovati, u koje klubove ne smiju izlaziti i što oblačiti. Navodno je otpuštao agente zbog toga što su imali premalu glavu za njegove kriterije.
Vrhunac šefovskog ludila je maltretiranje jednog od najboljih agenata, Melvina Purvisa, koji je došao do trojice najtraženijih gangstera (Nelson, Floyd i Dillinger). Purvis je prisiljen dati otkaz zbog toga što javno nije označio Hoovera kao zaslužnog za hvatanje ovih kriminalaca. Kao vrlo utjecajna osoba, Hoover je sabotirao svaki Purvisov pokušaj u pronalasku posla, što je ovoga dovelo do samoubojstva.
Henry Clay Frick je bio vlasnik čeličane Carnegie Steel i titule najomraženijeg čovjeka u Americi. Koliko je Frick bio bahat govori i činjenica kako je osnovao ribički klub za sebe i svoje prijatelje na jezeru koje je kupio. Brana na jezeru popuštala, ali Frick je nije želio popraviti, tako da je došlo do katastrofe u kojoj je poginulo 2000 ljudi.
Čelik je 1892. postajao sve korišteniji materijal za izgradnju, a cijene su toliko skočile, pa su vlasnici čeličana postali još bogatiji. U čeličani kojom je upravljao Frick, radnicima je isticao kolektivni ugovor. Kad su sindikati došli na pregovore tražeći povišicu, Frick je uzvratio ponudom sa smanjenjem plaće od 22%. Sindikati su to odbili, a Frick im je zabranio ulaz u tvornicu. Postavio je snajperska gnijezda i topove koji su ispaljivali vrelu tekućinu na one koji bi se približili, a oko cijele čeličane je postavljena bodljikava žica. Tisuće bijesnih radnika se okupilo oko zgrade, a Frick ih je zamijenio drugim radnicima koji su radili za mnogo manje plaće. Situacija u potpunosti odmakla kontroli kad je 300 Frickovih plaćenika napalo radnike. Ispostavilo se kako su i radnici imali oružje poput pištolja, dinamita i topa, tako da je nekoliko ljudi poginulo, a vojska je morala intervenirati. Kako se Fricka nitko nije mogao riješiti normalnim putem, jedan nezadovoljni radnik je upao u njegov ured i upucao ga dva puta u vrat. Frick je ustao i potukao se s napadačem koji je ubrzo uhićen. Frick se vratio na posao za tjedan dana, odmah otpustivši 2500 radnika, a onima koji su ostali je prepolovio plaće.
Henry Clay Frick je nakon toga poživio još 27 godina.
William Bryant i Francis May su bili vlasnici tvornice šibica. Zapošljavali su isključivo mlade djevojke koje nisu imale drugih mogućnosti, a plaćali su ih mizerno.
Strogo su kažnjavali “prijestupe” poput odlaska u WC bez dopuštenja ili prljava stopala. Kada je jedna djevojka zaglavila stroj kako ne bi ostala bez prsta, vlasnici su je upozorili kako je stroj važniji od nje. Druga zaposlenica je nakon toga ostala bez ruke, pa su joj dali otkaz.
Kako bi smanjili troškove proizvodnje, umjesto sigurnijeg i skupljeg crvenog fosfora, počeli su koristiti opasniji i jeftiniji bijeli fosfor. Djevojke koje su udisale ovaj prah su počele patiti od bolesti koja im je uništavala čeljust, a jedini lijek je bila amputacija.
Iako su Bryant i May znali za ovo, bijeli fosfor je ostao u uporabi još desetljećima. Tek nakon toga je uslijedio štrajk koji je ipak donio bolje uvjete za radnice.
Max Blanck i Thomas Harris su bili vlasnici tvornice Triangle Shirtwaist Company koja je proizvodila odjeću za žene. Kao i prethodni monstrumi, Blanck i Harris su upošljavali isključivo mlađe žene, većinom useljenice kojima su davali vrlo male plaće. Kada bi neka od nezadovoljnih radnica napustila posao, vlasnici su slali napadače koji bi ih pretukli.
Pored toga, Blanck i Harris su zatvorili jedan od glavnih izlaza iz tvornice kako bi navodno spriječili krađu iz tvornice. Nakon što je 25. ožujka 1911. buknuo požar u tvornici, 146 radnica nije moglo pobjeći, te je poginulo. Vlasnici su optuženi za ubojstvo iz nehata, ali su uspjeli umaći pravdi tvrdeći kako je cijela optužnica rezultat urote sindikata.
Blanck je nakon dvije godine uhićen zbog toga što je opet zaključao radnike u tvornici. Morao je platiti kaznu od 20 dolara.
Dvadeset i tri obitelji poginulih u požaru je tužilo tvornicu, a svaka je dobila po 75 dolara odštete. Za to vrijeme, Blanck i Harris su naplatili 60 000 dolara od osiguranja zbog požara.
Henry Loeb je bio gradonačelnik Memphisa u državi Tennessee od 1968. do 1971. godine. Tih godina je u južnim dijelovima SAD-a još vladao rasizam, a to su posebice osjetili crnci koji su bili zaposleni kao čistači u gradskom komunalnom poduzeću. Oni su 15 godina radili za minimalne plaće, a gradonačelnik Loeb im je uveo i cijeli niz dodatnih pravila. Bilo im je zabranjeno stajati u hladu drveća, a pauza za ručak je bila skraćena na 15 minuta. Najgori od svega su bili kamioni koji su bili stari, pokvareni i apsolutno nesigurni. Iako su radnici upozoravali Loeba godinama, on nije reagirao, tako da su dva radnika poginula. Čistači su započeli štrajk, a gradsko vijeće je odmah pozitivno odgovorilo na njihove zahtjeve. Međutim, gradonačelnik Loeb je odbacio zaključak gradskog vijeća, a na demonstrante je poslao policiju sa vatrogasnim šmrkom i suzavcem.
U tom trenutku je štrajk radnika čistoće postao borba za ljudska prava. U grad je došao dr. Martin Luther King s deset tisuća pristaša. Loeb je na to reagirao uvođenjem policijskog sata i prijekog suda, te dovođenjem 4000 vojnika. Martin Luther King se obratio radnicima 3. travnja 1968., a dan nakon toga je ubijen upravo u Memphisu.
Tek nakon toga je Loeb odobrio zahtjeve štrajkača, ali se ubrzo i predomislio. Pod prijetnjom drugog štrajka, Loeb konačno odobrava nove uvjete rada.
