Putujte s nama

Kreševo – mjesto s najviše nacionalnih spomenika po glavi stanovnika

Lifestyle / Flash | 04. 11. 2016. u 08:20 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad bi neko negdje napravio anketu ili se u onom poznatom kvizu pojavilo pitanje za milijun na temu koja općina u našoj zemlji ima najviše nacionalnih spomenika „po glavi stanovnika“, malo bi bilo onih koji bi odgovorili točno. Da, radi se o bosanskom gradiću Kreševu: osam spomenika na kojih šest tisuća stanovnika, to nema nigdje!

Kreševo je pomalo zaboravljeno u vremenu i prostoru, što se može tretirati i kao prednost i kao mana. Evo, recimo, ako krenemo od same čaršije, dovoljan je samo jedan pogled na okolna brda kako bi se vidjelo da se samo mjesto već stoljećima nema kuda širiti: opasala ga i zagrlila okolna brda i ako želi postati veće, prvo bi se moralo izvući iz zagrljaja i početi ih rušiti. Ili barem premještati, samo što se takve stvari ne dešavaju u stvarnosti nego u Bibliji ili tako negdje.

Kreševo je, uz Stolac i Jajce, jedna od svega tri gradske jezgre u BiH koje su proglašene nacionalnim spomenikom. Razlog je ponajprije tridesetak starih bosanskih kuća, uglavnom pokrivenih kaplamom (šindrom), čega odavno nema ni u jednom drugom gradu u našoj zemlji. Ipak, njihov broj se stalno smanjuje, jer država, takva kakva je, donese odluku, a kad je treba poduprijeti novčano… E, onda se uglavnom izgubi u labirintima zakonodavnih nedorečenosti. Mnoge od kuća imaju kapije stare i po više od stotinu godina, a neke su i iznutra očuvane onakvima kakve su bile prije mnogo desetljeća.

Nisu, dakako, stare kuće jedino zanimljivo u gradu. U donjem dijelu grada nalazi se Hadžihasanova džamija, koja se prvi put spominje u jednoj vakufnami iz 1709. godine, mada je sadašnje zdanje podignuto nakon posljednjeg rata, a uz zgradu Općine se nalazi binjektaš, odnosno, kad se turcizam prevede, kamen za uzjahivanje. Ustvari se radi o profiliranom vijencu s neke rimske građevine koji je tu donesen i sigurno jest stoljećima služio kako bi se jahač lakše popeo na konja. Binjektaš je više puta je pomjeran pa je danas dobar dio u zemlji, odnosno pod pločnikom.

Dvjestotinjak metara dalje nalazi se, moglo bi se tako reći, „ordinacija na otvorenom“, stara više od dva stoljeća. Radi se o manjoj prirodnoj pećini koja oduvijek slovi kao svetište, a narod ga je nazvao jednostavno – Pod špiljom. Tu je, za epidemija kuge u 18. i 19. stoljeću, zajedno sa subratom fra Franjom Gracićem, oboljele liječio Kreševljak fra Mato Nikolić, prvi diplomirani liječnik u našoj zemlji, rođen odmah tu, preko Kreševčice, pedesetak metara od svetišta. Fra Mato je, kao i većina fratara onog doba, teologiju studirao u Italiji, a studij medicine i kirurgije, na koji su ga uputila sva tri tadašnja samostana (Fojnica, Sutjeska i Kreševo), završio je u Feldsbergu (Austrija). Nakon što je diplomirao, morao je od pape Pija VII. 1807. godine tražiti posebno odobrenje za bavljenje liječenjem. Očito je u svom liječničkom djelovanju imao uspjeha čim je, šest godina kasnije, od franjevačkog starješinstva proglašen je za liječnika cijele Redodržave. U istu svrhu ustanovljena je i financijska potpora, pri čemu su svi samostani bili obavezni plaćati po 500 groša godišnje za njegov rad.


Svetište Pod špiljom – ordinacija na otvorenom iz 18. stoljeća

Fra Franjo Gracić je također u Italiji i Ugarskoj slušao predavanja iz medicine, ali se ne zna je li i diplomirao. Kako god, nakon što se vratio u Bosnu postao je jedan od najpoznatijih liječnika onog doba, a u Padovi je 1795. godine tiskao i medicinsko djelo u kojem piše o liječenju groznice, kuge, ujeda zmije, reumatizma, glavobolje, bolesti želuca, zadusi, itd.

Elem, do 1945. godine su se Pod špiljom nalazili brojni zavjetni križevi još iz 18. stoljeća, a onda se nova vlast jedne noći dala u akciju pa su križevi srušeni, a od svetišta je napravljen parking za konje. Obnovljeno je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pa se danas jednom mjesečno tu održava misa. U međuvremenu su u pećini podignuti oltar i spomen-ploča Nikoliću i Graciću, a na stijeni pored nje postavljen Gospin kip. Zanimljivo je da je desetak metara od pećine prije nekog vremena nađena gomila kostiju – bit će da se radi o neuspjelim slučajevima izlječenja.

Još pedesetak metara dalje nalazi se jedna od desetak kreševskih kovačnica. Majstor Mladen Mišanović često prima i skupine turista koji žele vidjeti kako se nekad kovalo. Ima Mišanović u povelikoj radionici i suvremene strojeve, majdane, kako ih Kreševljaci zovu, ali i starinsko postrojenje na kojem razgori kovačku vatru i ručno kuje sve što se ikako može iskovati. Poznate su, recimo, njegove sablje za Morešku na Korčuli, koje je prije desetak godina predstavljao i na sajmovima u inozemstvu, ali skuje i mašu za sač, kramp, čekiće svih vrsta i sve što kome može pasti na um, a ljudima, znamo, na um padne baš svašta. Ispod svetišta Pod špiljom, na rječici Kreševčici, napravljena je prije nekoliko godina jedna kovačnica s mijehom, pored nje i prava vodenica, a sve to da bi turisti mogli vidjeti kako se nekad kovalo, ali mnogi radije dođu kod Mladena.


Kreševski kovači jedini na svijetu uspijevaju potkovati jaje

Kreševo ima poprilično toga što nema niko drugi u našoj zemlji. Eto, kovačija je, recimo, uz rudarstvo, stoljećima predstavljala osnovu egzistencije većine ovdašnjih ljudi, a koliko daleko se u tom otišlo, najbolje govori podatak da nigdje na svijetu osim u Kreševu ne postoje ljudi koji umiju potkovati jaje. Da, potkovati, bez zezanja, i to ne samo kokošje nego čak i prepeličje, a o nojevom da se i ne govori. Nekad je to predstavljalo svojevrsnu „maturu“: kad mladi šegrt, budući kovač, nauči zanat toliko da zna potkovati jaje, e, tad već postaje majstor. A jaje koje je potkovao isturio bi na prozor, da ga vide djevojke, jer čim zna potkovati jaje, znači da je sposoban raditi i izdržavati obitelj. Danas nema mnogo kovača koji znaju potkovati jaje, svega njih pet-šest, ali se svako ovdje nada da će oni prenijeti znanje na mlađe i da će suvenira svjetske raritetnosti i dalje biti u Kreševu. Danas se jaja potkivaju čak sa tri potkove, a često ih krase i razne aplikacije, od znakova nogometnih klubova pa do državnih grbova. Jedno veliko potkovano „jaje“ postavljeno je lani iznad ulaza u nekadašnju kovačku zadrugu, kasniji „Čelik“, danas privatno poduzeće „Metalos“,

Inače su glavni proizvodi kreševskih kovača stoljećima bile konjske ploče i čavli. Ploče su bile "arapskog tipa", po kvaliteti poznate u cijelom Osmanlijskom carstvu. Usto su se proizvodile brave "dubrovačkog tipa", sa „šest pera“.

Još nešto je čudno u Kreševu: gradić ima dva spomenika, oba istom čovjeku, fra Grgi Martiću, Hercegovcu koji je ovdje proveo dobar dio života, a tu je, u groblju Ogradje, i pokopan. Jedan njegov spomenik krasi gradski trg, a napravio ga je kipar svjetskog glasa, zagrebački akademik Ivan Kožarić. Na trgu se, podalje od Kožarićevog fra Grge, nalazi i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima.

Kad se krene u gornji dio čaršije, Kreševljaci ga zovu Gornje Čelo, tu se, među starim kućama koje spomenuh, nalaze i prostorije Zavičajne udruge „Kreševski citrin“. U izlogu leži more kristala kojim je kreševski kraj nevjerojatno bogat, što potvrđuju geolozi, tvrdeći da na svijetu još samo na nekom području u dalekom Brazilu postoji tako mali prostor sa toliko različitih ruda. Citrin je poznat je kao kristal dobrog raspoloženja, što je, kažu Kreševljaci, i odgovor na pitanje zašto su svi i uvijek tako dobro raspoloženi. Ima ga na nekoliko lokaliteta u okolini, a inače ga je nemoguće naći prije Rusije. Kad se zna sve navedeno, nije čudno što se upravo u Kreševu održava i jedini sajam minerala, kristala, fosila, poludragog i dragog kamenja u BiH. Nedavno je priređen 13. godinu zaredom, a tada gradić stiješnjen među brdima postane premal za sve koji požele vidjeti kristale sa svih strana svijeta, od Bosne, preko Azerbajdžana ili Maroka, pa do Južne Afrike i Australije. Sajam se održava početkom listopada, a slično bude i u lipnju, kad spomenuta udruga organizira dvodnevni geo-kamp. I tijekom cijele godine skupljači kristala, ponajviše oni iz Austrije i Slovenije, pohode kreševski kraj, kopaju i čeprkaju, a čim se već godinama vraćaju, nema sumnje da ovdje dobro popune vlastite zbirke kristala.

Preko puta sjedišta udruge nalazi se komad barita teškog više od tone. Barit je u narodu zvan i težac, upravo zbog velike specifične težine. I te rijetke rude ima mnogo u čitavom kraju, a eksploatira se od 1932. godine, kad je prvi baritni rudnik otvorio Čeh Stjepan Slama.

Još jedan rudar, ali i istraživač svjetskog glasa, ostavio je svoj pečat u Kreševu. Radi se o Dragutinu Lermanu, rodom Požežaninu, sudioniku istraživačke ekspedicije belgijskog kralja Leopolda II., koju je predvodio veliki britanski istraživač Henry Morton Stanley. Lerman će biti jedan od rijetkih preživjelih i postati guvernerom Istočnog Konga. Da su putevi Gospodnji i više nego čudni, kazuje podatak da je posljednje godine života, nakon svih afričkih epizoda, proveo u Kreševu, istražujući rudna bogatstva ovog kraja, a tu ga je, 1918. godine, zatekla smrt, pa i on danas počiva u Ogradju, svega dvadesetak metara od fra Grge Martića. Zagrebački Nakladni zavod „Znanje“ izdao je prije četvrt stoljeća njegovu knjigu „Kreševski dnevnici“, a koliko ga i gotovo stotinu godina nakon smrti poštuju ljudi kojima su životna preokupacija kristali, pokazuje i podatak da je prije dvije godine u sklopu Sajma održan i znanstveni skup o Lermanu.


U Oberskoj rupi

Ako još ostanem kod rudarstva, onda ću zaobići drevni franjevački samostan i skrenuti u obližnje selo Vranci. Na sve strane oko sela ima na stotine starih rudarskih kopova, najviše u čitavom kraju, a jedan od njih je i Oberska rupa, pećina koja je davno stavljena pod zaštitu države. I o njoj brine „Kreševski citrin“. Pećina je, ustvari, ujedno i jama pa se u nekim njenim dijelovima mogu vidjeti prekrasni pećinski ukrasi, a u drugim rupe ostale nakon rudarskih zahvata. Stari rudari su tu eksploatirali cinober, rudu iz koje se tali uvijek skupa živa, ali se tu mogu naći i razni vrijedni kristali pa je jama-pećina podjednako dobro posjećena i od speleologa i od skupljača kristala.

U Vrancima se nalazi i jedan od malog broja rimskih mostova u BiH, makar su od Rimljana ostale samo substrukcije mosta, a sam jednolučni most podignut je kasnije, u osmansko doba. Mještani ga svejedno oduvijek zovu Rimski most. I u Vrancima je veći broj starih kuća kaplamuša proglašen nacionalnim spomenikom BiH, a između njih su se udjenule ta'te, kako mještani zovu „zvonik“, jedini takav u našoj zemlji, u kojem nema zvona nego se zvuk istovjetan zvonjenju dobiva udaranjem dvama čekićima od punog željeza u dvije metalne ploče, ta'hte.

S jedne strane puta između Vranaka i Kreševa nalazi se svetište Jastrebine: po narodnoj predaji tu su se nekad sukobili neki svatovi, a narod tu hodočasti pa se ispred kapele nalazi veći broj zavjetnih križeva. S druge strane puta se, pak, nalaze ostaci srednjovjekovnog grada Kreševa, koji je narod odavno preimenovao u Grad ili Bedem. 3. rujna 1444. godine kralj Toma je „u slavnom gradu Kreševu“ izdao povelju kojom Dubrovčanima potvrđuje sve dotadašnje povlastice. Nekoliko stotina dugi kameni bedem jedan je od malo ostataka nekad velikog grada, koji je dugo bio i jedno od sjedišta bosanskih kraljeva. Na Gradu je 1996. godine podignuta spomen-kapela posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini, a misa se na tom mjestu tradicionalno služi na dan njene smrti, 25.X. Godine 1468., prema prvom osmanlijskom popisu, Kreševo je, nakon Fojnice, bio drugi trg po veličini u Bosni. U Kreševu je te godine registrirano 299 kuća poreskih obveznika. Po istom popisu u Mostaru ih je, recimo, bilo svega 17!

A samostan… Već rekoh, jedan od samo tri koji su uspjeli opstati kroz cijelo vrijeme višestoljetne osmanlijske vladavine ovih prostorima. Iz ovog samostana je, do odlaska hercegovačkih franjevaca na Široki Brijeg, pastorizirana čitava zapadna Hercegovina, zajedno s Mostarom, a sve do 1881. godine i uspostave redovite crkvene hijerarhije i Sarajevo, pa su sarajevski župnici odreda bili pripadnici kreševskog samostana.

Franjevački samostan i crkva

Ispred ulaza u samostan drugi spomenik fra Grgi, bista, rad još jednog svjetskog velikana, Ivana Meštrovića. U samostanu je i fra Grgina spomen-soba: tu su sve njegove stvari, od knjiga i spisa, preko čuvene sablje koju mu je darovao ban Josip Jelačić, pa do lovačkih trofeja, odlikovanja, kućnog pribora, oružja… Spomen-soba je dio samostanskog muzeja, jednog od značajnijih u našoj zemlji, a muzejske zbirke pune su eksponata ne samo iz Kreševa nego i iz svih krajeva koji su spadali u samostansko područje. Muzej će uskoro preseliti u novu zgradu, podignutu odmah uza samostan, a onda će odahnuti i tisuće knjiga iz samostanske knjižnice, jedne od najbogatijih u BiH, pošto će dosadašnja uska i tijesna knjižnica biti proširena na sadašnji muzejski prostor. Među knjigama je i jedna inkunabula, Strabonova Geographia iz 1480. godine, bezbroj rukopisnih knjiga, ali i raritet svjetskog glasa, Agricolina De re metallica (O kovinama), jedan od svega dva u svijetu sačuvana primjerka iz 1657. godine, tiskana u Italiji, ustvari stručna knjiga od 477 stranica u 12 dijelova, u kojoj se govori o eksploataciji i preradi ruda. Drugi primjerak knjige čuva se u muzeju švicarskog grada Basela.

U crkvi se, a na njima leže oltar i krstionica, nalaze i kopije romaničkih kapitela, nađene u zidovima prigodom rušenja stare crkve. Originali potječu s rimskog lokaliteta Zid, u Polju, kilometar od grada, a danas se nalaze u sarajevskom Zemaljskom muzeju. S istog lokaliteta potječe i jedan rimski epigrafski spomenik na kojem se spominje nepoznati rimski municipij.


U spomen-sobi fra Grge Martića

Posebnu atrakciju u samostanskoj crkvi, ukrašenom dijelima velikana kakvi su Ivo Dulčić, Đuro Seder i Đuro Pulitika te mnogi drugi, kao i brojnim stoljećima starim slikama venecijanskih majstora, predstavlja kripta s tijelima dvojice Kreševljaka bosanskih biskupa: fra Mate Delivića (1666.-1740.) i fra Marijana Bogdanovića (1720.-1771.). Kad je, naime, 1923. godine započelo rušenje crkve izgrađene 1854. godine, ispod ploča u podu su nađene grobnice s kostima. Pred Gospinim oltarom, u lijevoj lađi, nađena su dva neraspadnuta tijela. Narod je, čuvši za to, odmah razglasio kako se radi o 'svetim tjelesima' i počeo dolaziti i moliti. Fratri su tijela sklonili, i sami se valjda čudeći što nisu istrunula kao i tisuće drugih sahranjenih ispod crkvenog poda, ali su dvojica spomenutih, k'o u inat, ostali čitavi, kao što su i danas, pa nije rijedak slučaj da posjetitelji odskoče kad se vrata kripte otvore i ukažu se ostaci tijela Delivića i Bogdanovića. Kripta je podignuta 2002. godine i otad mnogi vjernici traže zagovor upravo na tom mjestu, a patolozi su uzalud nosili uzorke tkiva na istraživanje: u njima nisu pronađena nikakva kemijska sredstva kakva se koriste za balzamiranje – prosto rečeno, desilo se neko čudo koje, eto, možemo vidjeti vlastitim očima.

Trknuh Vranke, a moram i u Deževice. Selo se prvi put spominje još 1403. godine, prije Kreševa, a također je bilo jedno od sjedišta bosanskih kraljeva. Već tada, početkom 15. stoljeća, spominje se knez Deževica, potom dubrovačka kolonija, carina i sud te franjevački samostan ili rezidencija u tom selu. Otkud kralj i u Kreševu, a kamoli u Deževicama? Eh, pa gdje ima ruda, tu ima i novca, a gdje ima novca, tu se začas stvori i vlast. Sve isto kao i danas.

Deževice su bile jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih rudnika srebra, a tu se, u jami danas zvanoj Tugina stijena, kopala i olovna ruda, tada prijeko potrebna za, što bi danas rekli, obrambene vojne aktivnosti. U blizini, na lokalitetu Brdo, nalazi se i najveća nekropola sa stećcima na kreševskom području, uz one u Komarima te u Crnićima također proglašena nacionalnim spomenikom BiH.

Danas Deževice broje manje od stotinu stanovnika, uglavnom starijih, što ne znači da je selo prazno. Naprotiv, mladim nedjeljama, ali i ostalim danima u godini, masa katoličkih vjernika hodočasti u malu pećinu stotinjak metara od posljednjih kuća. U pećini je, po predaji, u 15. stoljeću živio jedan svetac, sveti Jakov Markijski, a pošto je dno pećine prekriveno vodom, uobičajeni naziv svetišta je Vrelo svetog Jakova.

Hodočasnici u pećini na Vrelu svetog Jakova

Jakov Markijski rođen je 1393. godine u talijanskom gradu Monteprandoneu, gdje fratri i danas imaju svoj samostan, a u samostanskoj crkvi se čuva Svečevo tijelo. U Peruggi je studirao pravo i potom postao državni činovnik, ali je, osjetivši redovnički poziv, postao franjevac. Cijenile su ga i rimski pape, a vrhovni poglavar franjevačkog reda za njega je napisao da je “ne samo u cijelom redu, nego u cijelom svijetu najslavniji propovjednik“. Godine 1432. imenovan je vizitatorom bosanskih franjevaca te zadužen za provođenje vjerskih reforma u Bosni. Svađao se s bosanskim kraljevima, pokušavajući i njih i njihove podanike utjerati u suru.

Duga priča, uglavnom su Deževice, sa oko 30.000 hodočasnika godišnje, drugo katoličko hodočastilište u BiH po broju posjetitelja, daleko iza neprikosnovenog Međugorja, ali ispred svih drugih. U znak zahvale za milost primljenu po zagovoru svetog Jakova, neke su obitelji podigle spomen-križeve, a prošle godine je, uz župnu crkvu Gospe Snježne, završena i izgradnja hodočasničkog doma svetog Jakova. Mnogi se umivaju u vodi iz pećine, a u bocama je nose svojim kućama, smatrajući je svetom. U špilju dolaze i pripadnici drugih vjerskih zajednica, a voda se naročito korisnom smatra kod bolesti groznice, pa je jedan od naziva svetišta i Grozničavca.

To nije sve zanimljivo što se ima vidjeti na kreševskom području: planina Lopata sa planinarskim domom i skijalištem, zavjetni grob na Jelačkama, automotodrom na Gajicama, po općeprihvaćenom mišljenju najbolji u našoj zemlji, ergela obitelji Stanić, brojne lovačke i planinarske kuće, brdo Inač, gdje je zaglavio Džemal Bijedić, planina Bitovnja sa svojim stadima, vrelom Trojanac i beskrajnim zelenilom, sveprisutni zvuk tamburice… Sreća pa smo i „Bljesak“ i ja mladi, bit će još prigoda :-)

Kopirati
Drag cursor here to close