Kako su umirale pape?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Spokojna smrt Benedikta XVI. u vatikanskom samostanu u suprotnosti je s bolnim, nasilnim i ponekad tajanstvenim smrtima mnogih njegovih prethodnika, piše Hina.

Benediktov prethodnik Ivan Pavao II. umro je 2. travnja 2005. u Vatikanu nakon duge bolesti koja je završetak njegova 26 godina dugog pontifikata pretvorila u muku.

Ivan Pavao II

Nakon dvije uzastopne hospitalizacije i traheotomije u veljači 2005., papino stanje iznenada se pogoršalo krajem ožujka, nakon čega je slijedila urinarna infekcija, sepsa i prestanak rada srca.

Nakon traheotomije uvelike je izgubio moć govora i tek je promrmljao par riječi kad se vratio u Vatikan 13. ožujka. Javnost ga nakon toga više nije čula. Pontifikat nekoć snažnog i sportskog pape obilježilo je mnoštvo zdravstvenih problema.

Oslabila ga je Parkinsonova bolest i posljedice teškog ranjavanja u pokušaju atentata turskog ekstremista Mehmeta Alija Agce 13. svibnja 1981. na Trgu svetoga Petra. 

Borio se i s rakom debelog crijeva i posljedicama dvaju lomova, ramene i bedrene kosti.

33 dana nasmiješenog Pape

Njegov prethodnik Ivan Pavao I., "nasmiješeni papa", jedan je od papa s najkraćim pontifikatom u povijesti.

Izabran u kolovozu 1978. u dobi od 65 godina, umro je 33 dana poslije, vjerojatno od srčanog udara, iako nije provedena obdukcija kojom bi se utvrdio uzrok smrti.

Mnogo se spekuliralo da je papa možda ubijen jer je htio dovesti u red crkvene financije, posebno pronevjere monsinjora Paula Marcinkusa, tadašnjeg šefa Vatikanske banke kojeg se sumnjičilo za veze s mafijom.

Nijedna službena istraga nije potvrdila te sumnje.

Groznica nakon večere

O smrti Aleksandra VI., koji  je bio papa od 1492. do 1503., također se mnogo spekuliralo.

Nakon večere sa sinom Cesareom 6. kolovoza 1503., obojicu je pokosila groznica. Mnogo mlađi Cesare se nakon nekoliko dana teškog bolovanja ipak izvukao, ali 72-godišnji papa nije.

Prva je teorija bila da se radi o malariji, bolesti koja je vladala Rimom u to doba. Druga, da su ih otrovali.  Johann Burchard, Aleksandrov blizak suradnik rekao je: "Tijelo mu je toliko oteklo da ga nismo mogli staviti u lijes koji smo mu namijenili. Za prvu ruku tijelo je bilo zamotano u tepih".

Posthumno suđenje papi Formozu (891-896) svjedoči kakav je kaos vladao u Rimu i Vatikanu u 9. stoljeću.

Tijelo pape u rijeci

Po zapovijedi pape Stjepana IV., Formozovog zakletog neprijatelja, njegovo tijelo je 897. iskopano i odjeveno u papinsko ruho posjednuto na papinski tron kako bi mu se sudio. Presuda je glasila da pokojnik nije bio vrijedan pontifikata. Sve njegova djela i odluke proglašene su ništavnim. Tijelo su mu potom raskomadali i bacili u Tiber.

Vatikanski protokol detaljno opisuje proceduru u slučaju papine smrti. 

Kamerlengo, kardinal koji vodi svakodnevne vatikanske poslove do izbora novog pape, tradicionalno je potvrđivao smrt poglavara Katoličke Crkve.

To je radio tako da je malenim srebrnim čekićem triput kucnuo po njegovu čelu i zazivao ga rodnim imenom. Ako odgovora nije bilo, papa je bio mrtav. 

Ta se tradicija ne primjenjuje od smrti Ivana XXIII. 1963. i u moderna vremena smrt pape ustanovljuju liječnici, piše Hina.