Autorica izložbe 'Ko bi Bog u Bosni bio?'

Monika Ponjavić za Bljesak.info: Ovo je moje ljubavno pismo zemlji iz koje sam ponikla

Izložba Ko bi Bog u Bosni bio bavi se tematski, vjerojatno, najskupljom riječi u BiH, a to je identitet, što osobni, što kolektivni.
Kultura / Umjetnost | 17. 06. 2021. u 09:00 Gloria Lujanović / Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Monika Ponjavić, scenska je dizajnerica, scenografkinja i teatrologinja čija je izložba “Ko bi Bog u Bosni bio“ predstavljena prošlog tjedna pred publikom u Banja Luci, ujedno, bila je to i prva izložba ove autorice u gradu u kojem živi.

Ponjavić se školovala u Banja Luci, Beogradu, Amsterdamu, Helsinkiju, a trenutno je kandidatkinja na doktorskim umjetničkim studijima scenskog dizajna u Novom Sadu. Ranije je izlagala na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna/scenografije i prostora 2011. godine, beogradskom Mikseru, Sarajevskoj zimi, Sterijinom pozorju, Bitefu. Njen video rad 'Ja/Bosna' do sada je bio predstavljan u Beogradu, Rijeci i Novom Sadu u okviru grupnih izložbi 'Nestali i 'Mali rečnik nestajanja'. Zbog pandemije nije prikazan u programu Sarajevske zime, iako je uvršten u program.

“Ko bi Bog u Bosni bio?“

Izložba Ko bi Bog u Bosni bio bavi se tematski, vjerojatno, najskupljom riječi u BiH, a to je identitet, što osobni, što kolektivni.

'Ko bi Bog u Bosni bio, objašnjava Ponjavić za Bljesak.info, višemedijsko je djelo scenskog dizajna, a sastoji se od instalacija, video i audio radova, fotografija, scenografije i živog izvođenja.

“Kao djelo scenskog dizajna, počiva na tekstu, djelomično se služi pozorišnim tehnikama, ali nije pozorište nego vizualna umjetnosti“, rekla je Ponjavić za naš portal.

Foto: Privatna arhiva / Izložba Ko bi Bog u Bosni bio

Spoj je to vizualnog, izvedbenog, ali i literarnog bez kojeg ne bi mogla ovako slojevito, kompleksno i višesadržajno funkcionirati.

“Izložba, poput pozorišta, uvezuje različite umjetnosti u samom procesu stvaranja radova, ali za razliku od pozoripta, njen ishod se nalazu tu, na granici između vizuelnog i izvođačko, i to više vizualenog nego izvođačkog“, rekla je.

Naziv izložbe je, dodaje, zapravo grafit s banjalučkih Šehitluka koje je preuzela i koristi ga u formi citata.

“Taj grafit, sam po sebi, nije bio inspiracija za izložbu, ali jeste važan u cijelom kontekstu jer me natjerao da o Bosni razmišljam intenzivnije, na jedan drugačiji način, ali i o Bogu. Na kraju je poslužio kao snažno vezivno tikvo koje je ove radove uvezalo u cjelinu jer na britak način sublimira ono što Bosna jeste, za mene“, izjavila je.

Ponjavić je, zapravo, htjela raditi kazališnu predstavu, još od 2017. kada se rodila inicijalna ideja. Tema bi bila BiH i njen arhetipski čovjek, pa je napisala i tekst.

“Ali, već deset godina, od trenutka kada sam izlagala na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna i prostora, aktivno se bavim pitanje kako izložiti scenografiju u prostor koji nije prostor pozorišne predstave“, objašnjava.

Ipak, reinterpretirala je tada i Bulgakovljevog Majstora i Margaritu 'Kukavičluk je najstrašniji od svih poroka na Sterijinom pozorju, poeziju Alekseja Gasteva i Akademiju rada, ali sve su to bili fragmenti koji nisu proizlazili iz predstave nego samog teksta.

Potom je napisala vlastiti tekst koji se bavi pitanjima identiteta, etiketiranjem, stigmom, stereotipima, onim osobnim koje je unijela u priču, te da onda 'dizajnira' vlastitu predstavu koju bi izložila u prostor.

“Na kraju sam to i uradila, ali je nikada nisam izvela. Imam tekst, muziku, likove, skice scenografije, kostima, definisano svjetlo, ali nemam izvedenu predstavu. Tako je izložba 'Ko bi Bog u Bosni bio?' samo jedan dio te predstave, odnosno, lik izvučen iz konteksta i izložen“, otkrila je.

Od Andrića do von Triera kroz fotografiju, instalacije, video i audio radove

Za potrebe izložbe, dodaje, koristila je tekstove Ive Andrića, te one filmsko-dokumentarne – Savršeni čovjek Jorgena Letha i Pet opstrukcija Larsa von Triera.

“Koristila sam i lične ispovijesti, iskustva ljudi iz mog okruženja koje sam godinama prikupljala tokom samog istraživanja, rečenice koje su mi bile upućivane kroz života, ali i kroz jedan proces kada sam nekoliko mjeseci od ljudi tražila da mi kažu ko je Monika Ponjavić - i ja sam ih uzela sve tako na gomilu, protresla i izvukla neku suštinu, tačnije, sublimirala sam ih u ono što je naposljetku postao tekst video rada ‘Ja/Bosna’, ali i diektna inspiracija za ostala tri rada”, izjavila je.

Zemlja, Vilajet, Život, Ja/Bosna

Izložba je, inače, podijeljena u nekoliko dijelova, odnosno, ‘Zemlja, ‘Ja/Bosna’, ‘Vilajet’ i ‘Život’.
Odvojeni su u zasebne cjeline, dodaje, jer svaka od njih predstavlja (auto)portret nje same, zemlje, ljudi koji ovdje žive, ali i zato što suštinski pričaju jednu priču, svaki na svoj specifičan način i specifičnim jezikom.

Izložbom se, dodaje, obraća svima ravnopravno, a od publike ne traži nikakvo predznanje, samo emociju.

“Zamišljena je tako da se svako s njom može poistovjetiti, s onim što se vidi i čuje i upravo zbog toga ne postoji 'ispravno' tumačenje. Jasno je da postoji moje 'tumačenje', odnosno da postoji vrlo specifična misao koju želim prenijeti, i da sam krenula iz jedne pozicije unutar koje sam vrlo svjesno i pažljivo birala svaku riječ, svaki zvuk, svaki materijal i eksponat, uključujući i pozicioniranje samih radova u prostoru i njihovo međusobni odnos, ali poenta je da svako pronađe svoju misao, a ne da prepozna moju“, objašnjava.

Tko je Monika Ponjavić?

Ponjavić je do sada izlagala na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna/scenografije i prostora 2011, Mikseru, Sarajevskoj Zimi, Bijenalu scenskog dizajna, Sterijinom pozorju, Bitefu, Kulturnoj stanici Svilara, KC Beograd, Alternativi Gdansk, Unlisted: Pittsburgh-Dublin.
Scenografije je postavljala na scenama Narodnog pozorišta Republike Srpske, Dječijeg pozorišta RS-a, Pozorišta mladih Sarajevo, GP Jazavac, Banjalučkog studentskog pozorišta, GP Prijedor. Tekstove objavljivala u časopisima: Performance Research: On Scenography, Scena, Zbornik Matice srpske za scensku umjetnost i muziku.

Vodila je radionicu na međunarodnoj manifestaciji iz oblasti scenskog dizajna i scenografije World Stage Design u Kardifu 2013. Koautorica je projekta Flaster i članica OSTAT-a u Srbiji. Svoj rad je kroz više godina angažmana u različitim vidovima umjetničkih praksi fokusirala na istraživanje odnosa tijela i prostora, povezujući pri tom uticaje koji su formirali njen osobni izraz, a dolazili su iz pravaca eksperimentalnog filma, postdramskog pozorišta, popularne kulture i neposrednog kulturno-geografskog okruženja.

Na osobnom nivou, u neku ruku jest i autoričino 'svođenje računa', što se dogodilo još pije tri godine kada je napisala tekst za video rad 'Ja/Bosna' i kada je stala na prvi komad zemlje koje je dokumentirala, na vrhu Leotara.

“To su bili trenuci u kojima sam se ja takoreći oslobodila i sve situacije prihvatila… i sebi potvrdila da ja jesam to za šta sam mislila i uvijek govorila da jesam u identitetskom smislu. Ja sam Monika (Joze) Ponjavić: Srpkinja, pravoslavka, Bosanka, Hercegovka, dijete Krajine, teoretičar, ahitekta, umjetnik. Ovo posljednje je bilo najteže za osvijestiti“, istaknula je.

Konstantno stanje BiH je bildanje nacionalnih identiteta, što je, umjesto da ojača identitet same zemlje, njega poljulalo, smatra Ponjavić.

“BiH jeste heterogeno društvo koliko god neko želio da ona to ne bude. Ona je takva od svog postanka, od onog trenutka kada je car Konstantin Porfirogenit prvi put pomene u svojim spisima, prostor različitih nacionalnih, etničkih i vjerskih identiteta koji bi svaki pojedinac za sebe trebalo da njeguje. Apsolutno. Zašto da ne? Jer njegovanje svog nacionalnog, etničkog i vjerskog identiteta jeste stvar slobode i jeste ljudsko pravo“, ističe.

Ivan Lovrenović je, podsjeća, to divno opisao kada je rekao da je jedan od temelja baštinjenja bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta u 'njegovoj civilizacijskoj spletenosti: u istovremenosti jedne zajedničke i triju posebnih tradicija'.

Ljubavno pismo tlu iz kojeg je ponikla, zemlji, kamenu, čovjeku

“Problem je kada se to zloupotrijebi u dnevnopolitičke svrhe što se u Bosni dešava svakodnevno i konstantno i što se obično koristi kao sredstvo za manipulaciju obzirom da je riječ o vrlo delikatnoj temi koja živi isključivo na nivou ličnog i emotivnog. Možemo mi sada govoriti i o raznim afektima koji se pojavljuju na generacijskom nivou gotovo kao da su urođeni i upisani u naš genetski kod, ali bismo otišli predaleko“, smatra.

Njen je odnos prema Bosni bio nešto drugačiji i to neposredno prije nego je ušla u ovaj proces, a putujući kroz zemlju, uglavnom sa suprugom, razvila je, priznaje, strašno snažne osjećaje, i to pozitivne.

Bosna kao zemlja je dom, a država mi pripadnost uskraćuje

“Prema njoj i njenim ljudima. Zapravo, 'Ko bi Bog u Bosni bio?' je moje ljubavno pismo tom tlu iz kojeg sam ponikla. Toj zemlji. Tom kamenu. Tom čovjeku. I upravo se tu (samo)identifikacija s Bosnom i Hercegovinom i krije“, objašnjava.

Foto: Privatna arhiva / Izložba Ko bi Bog u Bosni bio

Kao zemlja, Bosna je uvijek bila i bit će njen dom.

“Tu se osjećam i kod kuće i kao stranac. Tu, kako Andrić kaže, hodam po oštrici noža, živim na ivici između dva svijeta, što je uostalom i naziv jednog od radova. Ono što je specifično u tom snažno emotivnom i dramatičnom odnosu između mene i Bosne i Hercegovine jeste da u trenutku kada se pronađem izvan nje, osjećam samo pripadnost. Ništa drugo. Unutar nje, a ovdje sada govorim o državi, često ne jer mi ona tu pripadnost iznova i iznova uskraćuje“, izjavila je Monika Ponjavić za Bljesak.info.

Kako je scenski dizajn postao nova vizualna umjetnost

Scenografija je riječ koju je u engleski jezik uvela Pamela Haurd, tumačeći je kao 'pisanje scenskog prostora', a ne njegove slikanje, želeći tako napraviti jasan otklon od dotadašnjih, uobičajenih termina koji su se u ovom kontekstu koristili - set design, stage design i theatre design.

"Zahvaljujući njoj, i njenoj istrajnoj borbi za novo shvatanje i razumijevanje scenografije, ovaj pojam je postao univerzalni termin koji se danas korisiti u profesionalnoj praksi u mnogim zemljama u kojima to prethodno nije bio slučaj. Kod nas se, npr., taj termin (scenografija) već uveliko koristio, ali ne u obliku u kojem ga koristi Hauard. Iz potrebe da pojasni ovaj novi pojam, Hauard 2002. godine objavljuje knjigu pod nazivom 'Šta je scenografija?'. Sam prevod na srpski jezik je u određenoj mjeri varljiv jer 'scenografija', barem ona o kojoj Haurad ovdje govori, nije 'scenografij' u smislu u kojem se ta riječ koristi kod nas, nego radije 'scenski dizajn', kao novi pojam koji su u praksu 1996. uveli Radivoje Dinulović (arhitekta i scenograf), Irena Šentevska (arhitekta) i Milosav Marinović (dramaturg).Međutim, sa izvjesnom distancom od nekoliko decenija, jasno je da termin scenski dizajn danas više korespondira sa novim terminom 'dizajn izvođenja' (eng. performance design) jer se 'scenografija' Pamele Haurad odnosi više na pozorište gdje scenografija nastaje u saradnji između reditelja i scenografa dok 'dizajn izvođenja' može nastati bilo kad i bilo gdje i često bez ikakvog učešća reditelja. Sam termin u svijet umjetnosti ulazi na velika vrata promjenom naziva Praškog kvadrijenala iz 'Praško kvadrijenale međunarodne izložbe scenografije i pozorišne arhitekture (PQ International Exhibition of Scenography and Theatre Architecture) u 'Praško kvadrijenale scenskog dizajna i prostora' (Prague Quadrennial of Performance Design and Space) 2011. godine.

Novi naziv, legat Arnolda Aronson, američkog profesora i komesara Praškog kvadrijenala 2007. godine, sa sobom je donio novi identitet, pa tako i novi koncept. Razlog za promjenu naziva je izazvan promjenama u načinu izlaganja koje je tragalo za adekvatnim odgovorom na pitanje kako izložiti pozorišnu predstavu, to jeste, kako izložiti scenografiju izvan njenog konteksta jer van njega ona nema puno smisla budući da je ona integralni dio same predstave. Na taj način se rodila ta nova umjetnost koja više nije primijenjena (iako može da bude) nego vizuelna, a koja je, po principu pozorišne predstave, bazirana na tekstu, dešava se negdje u vremenu i prostoru i u sebi sadrži različite elemente izvođenja (živog, neživog, izmještenog)", objasnila je Ponjavić.

Kopirati
Drag cursor here to close