Georg Trakl je jedan od pjesnika koji su sve što su imali kazali prije svoje 30. godine. Trakl je možda i najveći austrijski pjesnik, a rođen je u Salzburgu 3. veljače 1887.godine.
Zbog snage asocijativnih nizova i izražajne slikovitosti jezika blizak je ekspresionističkom izražaju, no lišen njegove patetike.
Već kao gimnazijalac bio je član pjesničkoga društva Apollo. Studirao farmaciju u Beču, gdje je sudjelovao u avangardističkim umjetničkim strujanjima.
Cijeli se život borio s financijskim nedaćama i posljedicama konzumiranja alkohola i droga.
Iz knjige vječnosti
Uvijek se vraćaš, ti, melankolijo,
O nježna hrabrosti usamljene duše.
I ovaj zlatan dan je pri kraju
gubeći svoj užareni sjaj.
Poraženo se poklanja bolu smrtnik
jecajući iz blagosti i iz mekog ludila.
Pogledaj! Već je sumrak.
Vraća se noć i žali se smrtnik,
i jedan drugi pati sa njim.
Jezivo ispod jesenskih zvijezda
savija se godišnje njegova bit sve niže.
Sudjelovao je Trakl u I. svjetskom ratu, gdje je pokušao samoubojstvo, a umro je nakon toga pod nerazjašnjenim okolnostima u jednoj vojnoj bolnici u poljskom Krakovu. Navodno od prevelike doze kokaina.
U pjesmama je nakon početnog oslanjanja na tradicionalne oblike i uzore (Rainer Maria Rilke, Stefan George, Hugo von Hofmannsthal, ali i Johann Christian Friedrich Hölderlin, Friedrich Nietzsche, Charles Baudelaire) razvio inovativne oblike, koji su svojom slobodnom ritmičkom strukturom i bujnom slikovitošću, osobito amimetičkom uporabom kolorističkih metafora, obilježili liriku XX. stoljeća.
Tamne životne moći, besmislena patnja, smrt, morbidna priviđenja užasa koja se objavljaju u snažnim slikama asocijativnih impresija, oslobođenih svakog logičkog i sintatičkog reda, osnovna su obilježja njegove lirike.
Zimska večer
Kad na oknu snijeg zablista,
Sat večernji tuče drijeman.
Mnoge čeka stol već spreman
I kuća je redno čista.
Družba tad na vrata padne,
Sjenovitom stazom stiže.
Zlatodrvo milost diže
Na tlu suhoparnom, hladnom.
Lutalica predan bolu;
Kamenprag mu prijeći ne da.
Svjetlokrug na stolu gleda
U kome su kruh i vino.
(Prepjev Božica Jelušić)
Mračni sanjar, izopačenik, alkoholičar, samotnik čiji se život odvijao samo noću, mamuran piše svoje pjesme na zgužvanim papirićima ili nagnut nad prljave kavanske stolove, i satima vodi nadahnute lirske monologe. I njegova je proza puna osjećaja strave i tjeskobe.
Življa recepcija njegova djela uslijedila je tek nakon II. svjetskog rata. Zbirke: Pjesme (Gedichte, 1913), Sebastian u snu (Sebastian im Traum, 1915).
Trakla je vremenom otkrivao i njegov rodni grad. U Salzburgu je 1973. godine pjesnikova rodna kuća preobličena u spomen muzej. U roditeljskoj kući je George Trakl živio do svoje 21. godine.
De profundis
I strnište po kojem crna kiša lije,
I suro stablo što ovdje samotno stoji,
I fijuk ledenog vjetra oko koliba pustih –
Kako je ovo veče žalosno.
Još pokraj zaseoka
Krotka sirota pabirči po koji rasuti klas.
Zlaćane i kolutaste, oči joj sumračjem blude
A njeno krilo nebeskog ženika čeka.
Na povratku
Nađoše pastiri to ljupko tijelo
Već raspadnuto u trnjaku.
Mračnim selima ja sam daleka sjena.
Božju tišinu
Kušah na studencu, u lugu.
Hladonća kovine dotiče moje čelo,
Srce mi pauci traže.
I svjetlost jedna u mojim ustima zgasne.
Na ledini se nekoj noću nađoh
Okaljan gnusom i zasut prahom zvjezdanim.
U grmu ljeskovu
Zvonjahu opet kristalni anđeli.
