STEVAN TONTIĆ za Bljesak.info

O pravom i obratnom egzilu: Kad u Sarajevu postaneš tužna manjina

Kad sam se vratio iz izbjeglištva, situacija je bila drugačija. Imali smo kakav-takav mir, ali grad je bio sušinski prekomponiran. Srbi su u njemu, kao i Hrvati, postali tužne manjine.
Kultura / Knjige | 05. 11. 2018. u 06:45 Miljenko Buhač | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne mogu se pouzdano sjetiti gdje sam i kada upoznao književnika Stevana Tontića, ali sjećam se da je na mene ostavio upravo onakav dojam kakvim ga je u mojoj mašti zrcalila njegova poezija.
Odmjeren, tih i učen, ukrašen bradom i bistrim očima, Tontić je osvajao svojim gospodstvom kojemu nije nedostajalo boemskog štiha.

Po njegovu odlasku iz Sarajeva u Novi Sad nije mi bilo lako pronaći ga za intervju, ali njegovo je ime stajalo na listi književnika iz ovog serijala razgovora za portal Bljesak te sam se morao i potruditi kako bih ga pronašao. Kao i u nekim drugim slučajevima, pomogao je džoker ''nazovi prijatelja'', jer jedan pjesnik među nama uvijek ima točan odgovor.

Tako je bilo i ovoga puta, a sve ostalo za Stevana bio je lak zadatak - na moje ogromno zadovoljstvo.

Ovo je, inače, jedan od posljednjih intervjua iz istog serijala, a svi dosad objavljeni trebali bi se u dogledno vrijeme naći u, nadam se, pristojnoj i zanimljivoj knjizi.

  / Tontić: Mnogi Srbi ni do danas mi nisu oprostili kritiku srpskog ratnog bezumlja

Bljesak.info: Nakon što ste 1993. godine iz Sarajeva otišli u Njemačku, kasnije ste ipak izabrali povratak u grad kojemu duhovno i umjetnički pripadate, ali na koncu ipak nije išlo i Vi ste se odselili u Novi Sad. Možete li nam ukratko opisati sve te postaje preko kojih ste vukli svoj križ i što je presudilo da po drugi put napustite Sarajevo?

TONTIĆ: Iz Sarajeva sam sa suprugom uspio izaći polovinom januara 1993, posredstvom UNPROFOR-a, ilegalno i ne svojom inicijativom. Ilegalno jer mi je – pored kopanja rovova na liniji razdvajanja - prijetio ponovljeni poziv u bosansku vojsku. (Od prvog su me spasili ljudi s Televizije Sarajevo porudžbinom scenarija za seriju obrazovnih  emisija o Poeziji!) Bio sam spreman na dugogodišnju robiju samo da ne budem ničiji vojnik u tom odvratnom bratoubilačkom ratu. Poslije tromjesečnog čekanja njemačke vize u Beogradu, otišao sam u Berlin (supruga je s majkom ostala u Beogradu), gdje sam prvi mjesec dana proveo kod prijatelja Zvonka Plepelića (preminuo je početkom ove godine), a potom promijenio mnogo adresa u Berlinu i van Berlina, kad bih negdje dobio stipendiju. Nakon osam godina i osam mjeseci vratio sam se krajem 2001. godine u Sarajevo, pošto smo konačno uspjeli da povratimo naš stan na Alipašinom polju. Zatekli smo gole zidove, ali smo supruga i ja konačno imali krov nad glavom. Da se vratimo presudilo je upravo to – svoj krov nad glavom, pošto smo oboje preživjeli sve te godine bez stana i zaposlenja. Ja sam taj nevoljni povratak nazvao „obrnutim egzilom“.

A zašto sam po drugi put napustio Sarajevo? Pa zašto su otišle hiljade drugih ljudi? Ali da spomenem samo ovo. Kad sam vidio da su čak i moje dobre kolege iz Uprave PEN centra u BiH bezrezervno podržale boljševičku ideju onog crnogorskog pisca o povijesnoj pravičnosti i poetskoj ljepoti (nažalost neizvršenog) atentata na prve političke, duhovne i umjetničke ličnosti srpskog naroda u Banjoj Luci, okupljene na nekoj proslavi, bilo mi je prilično jasno da nemam tu više šta da tražim. K tome, stalna politička prepucavanja i optužbe između vladajućih nacionalnih vrhuški i njihovih medija – ta atmosfera bila mi je baš dozlogrdila.

Bljesak.info: Sredinom 1992. godine napisali ste u ratnom Sarajevu kratki esej „Biti Srbin“. S ove vremenske distance gledano, jedna takva tema u današnjem Sarajevu morala bi se opisati na drukčiji način u odnosu na to ratno vrijeme. Kako je tada bilo ''biti Srbin'' u Sarajevu, a kako po Vašem povratku iz egzila?

TONTIĆ: Taj tekst napisao sam za novopokrenuti časopis „Zemlja“ mog drugara Predraga Fincija, a inicijalna kapisla bilo je neočekivano, provokativno telefonsko pitanje mog uvaženog  i  dragog kolege Nedžada Ibrišimovića, pitanje koje je glasilo: „Šta to znači biti Srbin?“ Pa sam se ja onda dovijao, kao na žeravici, da Nedžadu i samom sebi ponešto kažem na tu temu, svejedno što nisam bio nikakav stručnjak za „srpstvo“. Dok sam pisao tekst u stan mi je upala vojno-policijska trojka. Pročitali su prvu stranicu u pisaćoj mašini i vjerovatno zaključili da nisam pripadnik četničkog odreda. Bio sam dakle pod pritiskom sa svih strana, što me je spriječilo da jače razvijem i kritiku „uvezane“ muslimansko-hrvatske ratne politike. Mnogi Srbi ni do danas mi nisu oprostili kritiku srpskog ratnog bezumlja. A biti Srbin u ratnom  Sarajevu svakako da nije bilo veselo: mnogim muslimanima bili smo sumnjivi kao potajni suradnici srpskih „agresorskih“ snaga, dok su nas „pravi“, ratoborni Srbi sa okolnih planina optuživali kao „Alijine“ Srbe. Listovi „Javnost“ i „NIN“ i mene su tako klevetali. A kad sam se vratio iz izbjeglištva, šest godina poslije rata, situacija je, naravno, bila drugačija. Imali smo kakav-takav mir, ali grad je bio u etničkom, religijskom, političkom i svakom drugom pogledu suštinski prekomponiran. Srbi su u njemu, kao i Hrvati, postali tužne manjine.

Bljesak.info: Ove ste godine dobili dvije ugledne nagrade u Srbiji – „Žičku hrisovulju“ za pjesništvo  (a povodom zbirke „Hristova luda“) i nagradu „Ljubomir Nenadović“ za putopisnu knjigu „Ta mjesta“, u izdanju „Agore“ iz Zrenjanina. Za to djelo primili ste i nagradu „Kočićevo pero“. Kazali ste kako tu banjalučku nagradu doživljavate kao poklon iz zavičaja. Jeste li se mogli nadati da će Vas se sjetiti prilikom dodjele te nagrade, s obzirom na ukupan kontekst današnjih odnosa na prostoru BiH?

TONTIĆ: Ozbiljan pisac ne treba da misli o nagradama niti da im se nada. To jednostavno nije zdravo. Ipak ne krijem da su me „Žička hrisovulja“ i valjevski „Nenadović“ prijatno iznenadili. A „Zadužbina Petar Kočić“ dodjeljuje te svoje nagrade („pero“ i „knjigu“) takoreći šakom i kapom, pa je, eto, došao red i na mene, kao pisca iz Kočićevog krajiškog zavičaja.

Bljesak.info: Je li knjiga ”Ta mjesta” svojevrsni spomenik vlastitome životu, životu osobe koja je, ne htjevši, ''krenula na put'' i sad pokušava naći smisao u svim tim prostorima i vremenima kroz koja je prošla?

TONTIĆ: Ideja o „spomeniku vlastitom životu“ nikad mi ne bi pala na pamet. U uvodnom zapisu o posjeti mom spaljenom selu pod Grmečom izričito sam naglasio da ne pišem autobiografiju. U knjizi sam ipak govorio o nekim doživljajima i nekim iskustvima iz pojedinih perioda svoga života, ali i života drugih ljudi. Opisivao sam neke gradove (Sarajevo, Berlin, Jeruzalem), zemlje i krajeve kroz koje sam prolazio, portretirao izvjesne likove, svjedočio o izvjesnim susretima. Itd.

Bljesak.info: Kraće ste vrijeme živjeli u kući njemačkog nobelovca Heinricha Bölla. Ta se kuća ponosila i time što je svojevremeno primila i Solženjicina, također nobelovca. Kakav je to doživljaj za pisca, bez obzira što bi pragmatičan odgovor mogao biti ''svaka je kuća tek prostor za stanovanje"?

TONTIĆ: Bilo je to bogami poduže vrijeme – čak devet mjeseci, od početka oktobra 1993. do kraja juna naredne godine. Böllova fondacija dala mi je šestomjesečnu stipendiju, no kako po isteku tih šest mjeseci nisam znao ni kud ću i šta ću, dozvolili su mi da ostanem još tri mjeseca i sami mi pronašli novi polugodišnji boravak u Berlinu. Boravak u toj seoskoj kući sa vrtom meni je bio ugodan, tu se moja egzistencijalna drhtavica malo smirila, malo sam se pribrao od preživljenih strahota i „došao k sebi“. Povremeno je svraćala Böllova supruga Anamarija i jedan njihov sin, a često nas obilazila prva komšinica, gospođa Ludwig, čiji je pokojni muž cinkario nepoćudnog Bölla kod policije.

  / Tontić: Na međusobne odnose utječe ponajprije to kako su se ponašali u opakim vremenima

Bljesak.info: Sarajevska književna scena do rata je imala značajan broj istaknutih imena koja su pisala dobre knjige. Neki su još bili mladi, ali ih je nagovijestila. Većina iz stare garde danas živi negdje drugdje, izvan Sarajeva (nažalost, neki i na nebeskim livadama). Kakvi su Vaši odnosi s književnicima iz tog doba, s kojima ste, siguran sam, nemali broj puta dijelili i dobro i zlo?

TONTIĆ: Odnosi su umnogome drugačiji. Intenzitet tih odnosa bitno se smanjio s obzirom da smo razbacani po svjetskom prostranstvu. Dosta ljudi je i umrlo. Na odnose s onima koji još žive utječe ponajprije to kako su se ponašali u opakim vremenima. Neminovno je došlo i do nekih zahlađenja. Stigao je, nema sumnje, i zamor od tegobnog života u jednom predugom vremenu koje je iskočilo iz svojih fuga.

Bljesak.info: S druge strane, kakva je nova, sadašnja književna scena u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, ali i na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije?

TONTIĆ: Nemam dovoljan uvid, pratim tek nekoliko književnih časopisa i listova te dva-tri internetska portala, nove knjige rijetko kupujem jer sam već zatrpan knjigama. Ali u svim sredinama pisci se žale na osiromašenje književnog života, na nedostatak prave književne kritike, posebno na mala financijska sredstva koja se dodjeljuju za izdavanje knjiga, za časopise, književne nagrade i susrete, a honorari uglavnom i ne postoje.

Bljesak.info: Pisci i nagrade – to je uvijek, rekao bih, zaljubljeni par u vječitoj svađi i nepovjerenju, jer uvijek će netko biti nezadovoljan ako ga nagrada mimoiđe. Iako često kažete kako nagrade ne čine pisca boljim, koliko ste Vi zadovoljni valorizacijom svoga djela, nagradama i priznanjima kroz karijeru?

TONTIĆ: Sve u svemu, ne mogu se požaliti. Evo, u Kraljevu je povodom dodjele „Žičke hrisovulje“ održan i simpozij o mome književnom djelu.

Bljesak.info: Danas se stječe dojam, a to često pitam književnike iz serijala razgovora za ovu rubriku, kako knjiga u konvencionalnom smislu sve više gubi na značaju i ulozi. Je li to uistinu točno ili drugim riječima – mijenja li se uloga, pojavna forma i značaj knjige?

TONTIĆ: Usprkos svim mijenama i novim tehnologijama, knjiga će, nadam se, opstati i uvijek imati važnu ulogu u obrazovanju, informiranju i razonodi ljudi, u zadovoljavanju njihovih kulturnih, duhovnih i estetskih potreba.

Bljesak.info: Za kraj ne mogu, a da i Vas ne pitam: Stevan Tontić i njegovo stvaralaštvo danas – što još od Vas trebamo očekivati, na čemu ponajviše radite u novije vrijeme?

TONTIĆ: Na ovakvo pitanje uvijek mi padne na pamet slučaj sa Sartreom. Sjećam se: dao je izjavu da će napisati još neka djela, a ubrzo poslije toga stigla je vijest da je umro. Ne znam dakle treba li od mene bilo šta očekivati, mada se nadam da ću napisati još ponešto. Trenutno, a moglo bi se reći i posljednjih godina, dosta radim na prevođenju modernih njemačkih pjesnika. Upravo je „Agora“ ovih dana objavila knjigu izabranih pjesama Güntera Eicha pod naslovom „Logor koji se budi“. Eich je jedan od najvažnijih njemačkih pjesnika poslije Drugog svjetskog rata, a posebno su bile upečatljive njegove pjesme iz američkog logora za zarobljene njemačke vojnike, u kojem je 1945. Eich proveo nekoliko mjeseci.

Stevan Tontić - pjesnik, prozaist, esejist, antologičar i prevoditelj

Stevan Tontić  rođen je 30. prosinca 1946. U Grdanovcima kod Sanskog Mosta. U Sarajevu je završio studij filozofije i sociologije. Živio je i radio u Sarajevu, a nakon višegodišnjeg egzila u Njemačkoj (1993–2001, pretežno u Berlinu), vratio se u Sarajevo, gdje je živio kao profesionalni književnik do svibnja 2014., kada se nastanio u Novom Sadu.

Tontić je pjesnik, prozaist, esejist, antologičar, prevoditelj s njemačkog jezika.

Objavio je pjesničke zbirke: Nauka o duši i druge vesele priče (Sarajevo 1970), Naše gore vuk (Novi Sad 1976), Tajna prepiska (Sarajevo 1976), Hulim i posvećujem (Beograd 1977), Crna je mati nedjelja (Beograd 1983), Prag (Sarajevo 1986), Ring (Beograd 1987), Sarajevski rukopis (Beograd 1993, dopunjeno izdanje 1998), Moj psalam/Mein Psalm (Berlin 1997), Blagoslov izgnanstva (Banja Luka 2001), Sveto i prokleto (Novi Sad 2009), Svakodnevni smak svijeta (Beograd 2013).
Autor je romana Tvoje srce, zeko (Beograd 1998).

Priredio je antologije Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1990) i Moderno srpsko pjesništvo velika knjiga moderne srpske poezije od Kostića i Ilića do danas (Sarajevo 1991).

Knjige eseja Jezik i neizrecivo i Po nalozima poezije objavljene su u okviru Izabranih djela (Sarajevo 2009).

Prevođen je na mnoge strane jezike, dobitnik domaćih i međunarodnih priznanja: Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Šantićeve, Zmajeve, Rakićeve, Kočićeve nagrade grada Banjaluke, Antićeve, kao i nagrada „Dušan Vasiljev“, „Ljubomir Nenadović“ i "Žička hrisovulja".

U Njemačkoj su mu dodijeljene nagrada Bavarske akademije lijepih umjetnosti i nagrada grada Heidelberga „Književnost u egzilu“.

Kopirati
Drag cursor here to close