Bio je najdosljedniji kritičar austrijskog provincijalizma

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Thomas Bernhard, jedan od vodećih i najplodnijih suvremenih pisaca na njemačkom jeziku, rođen je na današnji dan, 10. (ili 9.) veljače 1931. godine u Heerlenu, Nizozemska.

Bio je izvanbračno dijete Herte Fabjan koja je u NIzozemskoj radila kao kućna pomoćnica i Aloisa Zuckerstättera. Veći dio djetinjstva proveo je u Seekirchenu u blizini Salzburga, a biološkog oca nikad nije upoznao.

Na njega je utjecao djed Johannes Freumbichler, koji je i sam bio priznati pisac. Bernhard je od djeda naslijedio glazbenu naobrazbu, ljubav prema književnosti i nekovencionalnosti te gađenje prema malograđanštini svoje zemlje.

Početak književne karijere Thomasa Bernharda povezan je sa smrću djeda 1949. godine, nakon koje je počeo objavljivati kratke priče u salzburškim novinama.

Najprije se istaknuo kao pjesnik, ali se nakon tri zbirke pjesama objavljene pedesetih godina prošlog stoljeća okrenuo drami i prozi. Godine 1963. objavio je prvi roman "Mraz", kojim je označena prekretnica u Bernhardovoj karijeri.

Proglašen velikim književnim događajem, "Mraz" je piscu donio prvu u nizu nagrada.

Bila je to Književna nagrada slobodnog grada Bremena, a u svom je govoru Thomas Bernhard objavio smrt bajke.

"Teže je živjeti bez bajki, stoga je teško živjeti u 20. stoljeću. Pored toga, mi danas tek postojimo, ne živimo, nitko više ne živi. No, dražesno je postojati u 20. stoljeću, ići naprijed, kamo? Koliko mi je poznato, nisam došao iz bajke i neću otići u nju", kazao je na dodjeli.

Thomas Bernhardt bio je poznat po dosljednom kritiziranju Katoličke crkve i austrijskog provincijalizma, beskompromisno zasijecajući u bolne teme sredine sklone zaboravu i prešućivanju mnogih, ne tako blistavih segmenata njezine prošlosti i sadašnjosti.

Zamjerio se mnogima, od političara do umjetnika, a zabranio je posmrtno izvođenje svojih drama na prostoru Austrije.

Prvu u nizu kontroverzi izazvao je njegov govor na dodjeli Austrijske nacionalne nagrade 1968. u kojem je rekao: "Država je struktura koja je trajno osuđena na propast, stanovništvo je struktura nezaustavljivo osuđena na podlost i duhovnu slabost".

Sudovi o njegovu opsežnom književnom djelu posve su oprečni: dok ga mnogi kritičari smatraju središnjom osobom suvremene austrijske, a donekle i današnje njemačke literature uopće, drugi ga nazivaju cinikom i piscem koji sve svodi na monotoni nihilizam.

Dojmljivost svojih djela, naročito dramskih, često gradi na društvenokritičkim naglascima. Vrlo je prodoran u sarkastičnoj osudi gotovo svih oblika suvremene civilizacijske zbilje, osobito političke i medijske.

U prozi i drami koristi se modernističkim i avangardnim tehnikama. Najčešće opisuje likove izložene duševnom i tjelesnom propadanju, a njegova djela obilježavaju ironija, skepsa, naglašavanje životne apsurdnosti i besmisla.

Blizak Beckettovoj viziji života, Bernhard ipak izbjegava apstrakciju; dojmljivost svojih djela, napose dramskih, gradi često na društvenokritičkim naglascima.

Vrlo prodoran u sarkastičnoj osudi gotovo svih oblika suvremene civilizacijske zbilje, osobito političke i medijske, neobično je suzdržan u naznačivanju trajnih vrijednosti.

U romanima, npr. Wittgensteinov nećak (Wittgensteins Neffe, 1982), Stari majstori (Alte Meister, 1985), svijet je groteskno kolo jalovih nada, koje ne mogu zaustaviti rasap i smrt, prikazan naoko monotonim, ali vrlo dojmljivim monolozima. Jedan je od provodnih motiva umjetnikova sudbina.

Vrijedi spomenuti i njegove romane "Podrum", "Imitator glasova". 

Žestoke sukobe u prosudbi izazivaju i njegova kazališna djela: Ignorant i luđak (Der Ignorant und der Wahnsinnige, 1972), Moć navike (Die Macht der Gewohnheit, 1974), Kazališni čovjek (Der Theatermacher, 1984), Elizabeta II. (Elisabeth II., 1987), Trg junaka (Heldenplatz, 1988) i dr., koja unatoč zahtjevnosti postižu trajne uspjehe.

Komadi, zapravo groteskne tragikomedije i dramske karikature na granici apsurdnosti, prožete su, unatoč mučnim situacijama, burlesknim duhom staroga smiješnog teatra, što u Bernhardovo stvaralaštvo unosi prepoznatljivu osobnost.

Njegov kasni roman Utrnuće (Auslöschung, 1986), po atmosferi i motivu iznenađujuće nalikuje Krležinu romanu Na rubu pameti.

Thomas Bernhard preminuo je u Gmundenu 12. veljače 1989.godine. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)