Žrtva viših ciljeva

6.7. – Ponedjeljak

Stranke se naslikavaju predajući liste likova koji žele raditi nam o glavi sljedećih četiri godine. Svi se hvale spojem mladosti i iskustva i već je na vidiku ista, šuplja i prozirna priča o tome kako nam pripremaju najbolji od najboljih najbolje od najboljeg.

A onda će doći sjedanje u fotelje, križaljke, prodaje, predaje i prevare pa ćemo gledati kako njihovi najbolji uzimaju plijen od onoga što najbolje znamo – puniti proračune, birati najgore i šutjeti.

Vatre ne prestaju. Gori opet mostarska deponija o kojoj još uvijek riječi nije rekao njezin direktor. Politika se ispucala na ovim vatrama i čeka se konačan odgovor – hoće li gradski oci uzeti vodu u ruke ili će ulje nadoliti na vatru.

Šire se vatre i u drugim dijelovima Hercegovine. Počinje još jedna godina požara u kojoj se pokazuje kako je briga za sve oko nas samo napisana na papiru i izbrisana iz proračuna.

Svijet, jasno je to valjda svima, ide nekim čudnim putevima. Ukidanje crvenog kartona na poziv američkog predsjednika dokaz je kako se mali boji velikog i kako je virenje iz otvora posao od kojeg se nikada ne odustaje.

7.7. – Utorak

Kakva smo mi država izbrisanog razuma govore i izvješća s ogromnih požarišta u kojima se navodi kako materijalne štete nije bilo. Šuma je, dakle, ništa i to što nama izgara ono čime se kao hvalimo i na čime nam kao zavide, potpuno nebitna i nema nikakve štete ako izgori. Uvijek može niknuti kakav solar umjesto stabala. Poplave kad odnesu i živote i materijalno, ionako nitko ne odgovara.

Zato se glumi da država brine o nekakvom vlasništvu pa je velika politička bitka ispala u odluci o članovima povjerenstva koja odlučuju o nacionalnim spomenicima. Povjerenstvo je nedoraslo, a spomenici su nam zapušteni i propadaju i totalno izbrisani iz bilo kakve namjere da se barem mladima predstave kao neka vrijednost. Spomenici, a uz to kofol nacionalni, nezaštićeno su oružje.

Mediji se zabavljaju listama i imenima koja se bore za fotelje i kojima potrošene stranke pokazuju svoju novu nemoć. Netko tu i tamo analizira što može Milorad Dodik biti nakon sljedećih izbora i što mu presuda zabranjuje. Kao da su u nas presude prepreka.

Zukan Helez, vječiti pilot i dronovodžija, svađa se sa Željkom Cvijanović, kojoj je odjednom stalo do nacionalnih spomenika, čiji je djed bio partizan a čiji ustaša. Daleko smo dogurali. Nimalo dalje od djedova.

8.7. – Srijeda

Amerika i Iran opet se svađaju. Svijet naviknut na skrolanje to više ne zanima. Ratovi još uvijek traju ali se javnost brzo ohladi. Važnije su krpice na ženama nogometaša. Ni nogomet nije važan.

Mostarci, koji su prije nekoliko dana bili na ulicama glumeći velike ekologe, ne progovaraju o ogromnim cijevima koje su završile u Bunici. Autoceste kažu kako će u korito rijeke ići čista voda s okolne prometnice i da neće biti ništa ugroženo. To što je krajolik nagrđen, uz ozidanu obalu ljubitelja prirode i ogromnim cijevima, nikome ne smeta. Valjda je nejasan predznak.

Privremeni visoki predstavnik u BiH rekao je kako u njegovima rukama ostaje batina. BiH ostaje zemlja pod stranom palicom čiji se lideri kunu u državu kojom ne upravljaju.

Čovjek se kraj Sarajeva popeo na stablo i odbija sići. Traži se svaki način bijega od bosanskohercegovačke stvarnosti.

9.7. – Četvrtak

Mostarski gradski oci glume da razumiju ekološke teme i procese koji u ozbiljnom poslu kao što je prikupljanje otpada vode k čišćem gradu. Nedavno su neki od njih rekli da smeće treba bacati pred vijećnicu. Bilo bi lijepo vidjeti kako se probijaju do posla na kojeg neki ne dolaze iz viših ciljeva. I smeće je, baš kao i grad, žrtva viših ciljeva.

Pokušalo je mostarsko Gradsko vijeće donijeti neke odluke o sljedećim koracima kad je u pitanju gospodarenje otpadom u gradu u kojem se smeće, kao i sve drugo, otelo kontroli. Na sjednici, na kojoj se govorilo kako ne smije biti politike, pa je je bilo, nismo čuli nikakve podatke o trovanjima, štetama i posljedicama. Doneseni su zaključci koje nezainteresirana javnost ne razumije. Nikog stručnog opet nismo čuli. Nismo čuli ni direktora Deponije koja nije bila niti osigurana.

To se zove dobro upravljanje. Navodno je sve plod dobrog paljenja. No, nismo još čuli tužiteljstvo.

Valja se samo sjetiti da ga nismo čuli ni u drugim katastrofama i drugim propustima sustava.

Bjegunac je sišao sa stabla.

10.7. – Petak

Vatre i dalje gore. Nema ozbiljnih istupa odgovornih za sustav gašenja požara. Da negdje u nekoj drugoj zemlji gori endemska šuma, netko bi nešto rekao. U nas je šutnja najglasnija.

Predsjedništvo je, nakon duge glume, proguralo proračun. Vijeće ministara nije proguralo dan žalosti na području cijele BiH zbog Srebrenice. Bez glume.

Najavljeno je novo poskupljenje goriva. Javnost se smije američkoj voditeljici koja nema pojma o Bosni i Hercegovini. Trebali bi se smijati i školarcima u BiH koji pojma nemaju o zemlji u kojoj žive. Ionako će pobjeći.

11.7. – Subota

Iskorištava se velika tuga za male političke korake i dokazivanja u javnosti tko više suosjeća i tko više obećava da se nikada neće ponoviti. A onda zavirite u komentare pod vijestima i vidite da velike jezičine i hrabri prsti nemaju ništa protiv da se dogodi opet i to na obje strane.

Obilježavanje genocida u Srebrenici, kao i svake godine, pretvara se u izvlačenje starih izjava o tome tko se bogatio na žrtvama, tko je kome koliko prijetio klanjima, i tko je bolje provozao quad koji je postao veliki simbol patriotizma. Za koje desetljeće umjesto ljiljanima, mahat će se stiliziranim quadovima.

Tužno je kako se kod nas tugom licitira i kako se krvlju igra kao da nam je nije dosta.

12.7. – Nedjelja

Svijet ismijava Svjetsko prvenstvo u Americi. Nitko se ne smije glasnije pobuniti. Kako se povuče crveni karton zbog telefonskog poziva, tako se može i dobiti. I to crveniji od crvenog.