Nitko u državi ne reagira na laži u Ministarstvu obrane. Ministar tvrdi jedno, papiri tvrde drugo. Netko bez znanja pravi dronove koji ipak ne izbacuju upitnike nad naše glave.
Država je ovo u kojoj punjače proračuna ne zanima kako se troši njihov novac i u kojoj oni što proračune jedu nemaju ni mrvice poštovanja prema onima kojima prazne džepove.
Država je ovo koja, dok se trubi o poštivanju pravde, sudova, zakona i o besramnom bježanju od pravosuđa, kaže kako ne može provesti odluku suda iz Srbije da se federalnom parlamentarcu jedan mjesec stavi nanognica. Salko Zildžić uhvaćen je s pištoljem i nikoga ne zanima što se zaputio u Srbiju s njim a bez dozvole niti to što sud ne želi provesti presudu.
Presude se provode nad sirotinjom koja ne sjedi u foteljama nego ukrade šumu zemlje bez zakona o šumama.
Drama u državnom Domu naroda ne nastavlja. Bošnjački izaslanici ne žele na sjednicu. Punjače proračuna i zaokruživače na listićima ne zanima nerad. Nerad u ime naroda se prašta. I plaća.
Plaćene svađalice posjeli su stranci u zgradi OHR-a pa su predsjednici političkih stranaka pred onima koji provjeravaju provodimo li mir govorili o svojem viđenju političke situacije.
Pohvalili su se predsjednici naših života kako stranci razumiju što govore i da imaju potpunu podršku u tome što rade. Dobar dio građana misli da je bolje da ne rade ništa.
Nismo dobili nikakva rješenja, nikakve glasne preporuke OHR-a i Vijeća za provedbu mira. Dobili smo opet različita viđenja stvarnosti i budućnosti.
Malo se, reći će kasnije o sastanku Elmedin Konaković, i galamilo jer se na govor Dragana Čovića o Izbornom zakonu reklo kako su najbrojniji frustrirani jer biraju premalo.
Velika Britanija najavljuje kako će migrante vratiti u BiH. Galami o tome Milorad Dodik, ali sve što Dodik kaže, nitko ne želi slušati. Lakše je začepiti uši nego zaključati lisice na rukama.
Mi ne znamo ni kako upravljati sa sobom, kamoli da se izborimo s onima koje nitko neće.
Prežvakavaju se poruke i govori sa sastanka na kojem domaći mozgovi moraju potvrditi strancima da dovoljno misle na svoju zemlju. Oglasili su se oni koji nadgledaju kako provodimo mir i poručili da se država ne smije raspasti i da se visoki predstavnik mora slušati.
Visoki pak kaže kako se političari igraju novcem građana, a onda pustio balon za novu igru. Preustroj BiH s tri federalne jedinice je nešto o čemu se može raditi. Izvlače se iglice za bušenje i sva priča kako se fino pričalo pada u vodu.
Iz Europske unije dižu se glasovi kako Miloradu Dodiku treba uvesti sankcije. Dodika, s kojim nitko ne želi pričati dok on maše rezultatima izbora koje mu je prebrojala država u koju ne vjeruje, to ne brine. Dovoljno puta je odmahnuo na kazne, kao što je država odmahnula kad je trebala pokazati koliko je država.
A kolika smo država pokazuju prizori poziranja ispred zrakoplova za zaprašivanje komaraca koji će zaprašivati naše požare. Brinemo, kažu pozeri, o šumama iako nemamo zakon o njima i iako se svaka opožarena površina iskoristi za kakve solarne površine, vjetrenjače i nečije gladne džepove.
Nakon predstave o OHR-u i govora o brizi za državu, održana je predstava u Domu naroda. Bošnjački izaslanici ipak su došli na sjednicu, svađa oko dnevnog reda bila je blaža. Onda su popadali svi zakoni koju su se našli na dnevnom redu, zapeo je još jedan korak na europskom putu kojeg je morao braniti usamljeni ministar iza kojeg nije stala ni njegova stranka. Potom je odlučeno da se sjednica prekine i da se nekada nastavi.
Žurilo se, valjda, na još jednu predstavu. Trojka, koja je prvo sjela sa sobom, sjela je u Konjicu s HDZ-om BiH, pa smo nakon toga slušali kako vlada nevjerojatna ljubav u Federaciji BiH i kako taj entitet savršeno funkcionira.
Svi lažu sve. Birače ne zanima ništa pa ni koliko je koštao sastanak u Konjicu i tko ga je platio.
Naši birači zabavljaju se Trumpom i Muskom i pregledavaju snimke napada na Ćacija bez da ih zanima kakvim palicama tupila tuku naše studente.
Unuk bivšeg člana Predsjedništva pao je s 4,5 kilograma kokaina. Naslađuju se glasači tvrdeći kako, eto, unuci nekada velikih faca danas rade što hoće. Ne gledaju sinove i unuke, a i kćeri, malo manjih bogova koji glume velike anđele i podređuju svjetove sebi.
Ne mrda nitko nad životima u BiH. Preminuo je mladić kojeg su pretukli, preminuo je dječak na kojeg je pao gol na igralištu, gine se u jeftinim kafanama i na pretplaćenim cestama o kojima ne brinu ni skupo plaćeni stručnjaci na svim razinama.
Ubijanje iz nemara i nedostatka želje da se život učini boljim nikoga ne zanima. Bavimo se drugima dok ne vidimo da je problem u nama jer nam ništa ne smeta. Do te mjere smo otupljeni da nam ne smeta ni kad umire naš život.
Gužve na granicama. Nervozni vozači šalju pisma medijima kako u kućicama koje čuvaju granice jedne i jedine, nema dovoljno policajaca pa sve ide puževim korakom a odlazak na more pretvara se u puzanje u kolonama.
Kućice na granicama najbolja su slika zemlje. Baš kao i kućetine onih koji se kunu u granice.
Željka Cvijanović, proslavljena po ulozi pilota s nedavnog putovanja u Ameriku, nije ošamarila francuskog predsjednika. Zauzvrat je dobila poljubac u ruku. Trude se dužnosnici Republike Srpske naslikavati se sa stranim dužnosnicima kad već ne mogu naslikavati se s partnerima s kojima su kao u vlasti.
Upravljač dronovima je zakuhao. Navodno da se spremaju američke sankcije Zukanu Helezu zbog igranja s oružjem. Pištolj Salke Zildžića nitko ne spominje. Osuđenik može mirno galamiti u parlamentu.
Neizgrađeni likovi u Bugojnu se automobilom vozikaju igralištem punim djece. Policija ima pametnijeg posla.
Preizgrađeni lik iz Bugojna proglašava pobjedu u Srbiji. Građani i opozicija ne misle tako. Policija, koja ne sme da bije, će imati posla.
