U ona davna vremena kad je došlo vrijeme da vatreno oružje smijeni sablje, noževe i mačeve, nemali je broj ljudi gunđao. Jedni su smatrali da je vatreno oružje opasnije za onoga koji njime rukuje nego za onoga u koga je usmjereno, drugi su smatrali da je to samo prolazni fazon i da ništa ne može zamijeniti staru dobru oštricu, a oni treći, najgorljiviji i najbrojniji, pozivali su se na čast i dostojanstvo.
Ti i takvi smatrali su da je vatreno oružje novotarija s kojom će svaka šuša moći ubiti junaka i da je to udar na tradiciju i svijet kakav poznaju. Čak i onaj jado, ljudski jazavac, zadnja ljiga, moći će zavoditi pravdu ako mu se prohtije nabaviti pištolj. Iz daleka, iz potaje, iz zasjede, s leđa i mučki, upozoravali su tradicionalisti, moći će svako ljudsko govno presuditi časnom borcu, bez da mu priđe na domet časnog mača. I najgore od svega, moći će ubiti, a da ubijeni i ne zna od koga je metak došao. U kodeksu časti, podrazuijevalo se vazda, umiralo se od znanog krvnika. Samo tako se ulazilo u pjesmu i predanje.
No, ne prvi put, tradicionalne vrijednosti su izgubile bitku, vatreno oružje je zavladalo, a mačevi, sablje, noževi, sjekire, buzdovani i slična oruđa povukla su se na rezervne položaje. Svaka šuša je ubijala junaka, padale su predsjedničke i okrunjene glave od hica iz mase, ubijalo se i na ulici i u kazalištu, i iz daleka i s leđa. Neke ubojice ne znaju se ni danas. Ubojito zrno pogonjeno barutnim pllinovima zauvijek je promijenilo svijet. Stari svijet je nestao, okopnio je pričajući o časti koje više nema, ugušio se žaleći za starim dobrim vremenima kad se znalo tko je junak, a tko pizda. Drugim riječima, pizde su zavladale, a danas im ni meci nisu dovoljni, nego gađaju navođenim projektilima i dronovima.
Zašto vam uopće ovo pričam? Eto, uvijek kada pročitam gomilu ljigavih komentara na sasvim ozbiljnu, a pogotovo neku tragičnu vijest, ja se sjetim ove priče o dolasku barutnog oružja na ovaj svijet. I kroz glavu mi prođe ona da će svaka šuša moći ubiti junaka. To sam prvi put čuo još u Osnovnoj, bit će da smo učili neku narodnu pjesmu. Moguće da je Marko Kraljević bio u pitanju. Ili neki njemu sličan.
Ali ta šuša, taj što više ne mora na oči izlaziti protivniku, nego će moći izdaleka oduzimati živote, ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Zamišljao sam gnjidu, hinjavca, kako iz zasjede roka po zbunjenom i nepripremljenom staromodnom fajteru. I kako ovaj pada, a da i ne zna čija ruka je povukla obarač. Puno simbolike. I previše.
U Osnovnoj smo učili i kako riječ ubija jače i brže od mača. Ne treba znati previše matematike da se izvuče poučak. U današnje vrijeme opasno i ubojito oružje je u svačijim rukama. Svaka šuša danas može rokati i ubijati jače i brže od mača. Par rečenica, ne nužno potpuno pismenih i jedan oštar udarac po Enteru. I – bum! Pade glava na moj nivo. Bum! Pade još i niže.
Nema tog junaka kojeg ne može pljunuti, ubosti s leđa ili baciti pod noge svaka šuša. I sve to izdaleka, baš kao onaj s pištoljem iz priče o dolasku prvih pištolja. Kakav god da si junak, što god da si učinio i koliko god da si se trudio, samo proviri i gomila nervoznih na obaraču već puca po tebi. Iz busije, skriveni i ušuškani, anonimni. Paf! Majku, oca, Boga...
Svijet se po tko zna koji put promijenio. Ovaj put munjevito. Ma, nema ni deset godina kako smo ovo smatrali tek usputnom pojavom na putu ka boljoj i kvalitetnijoj komunikaciji. Uzalud pozivi na zaustavljanje, sankcioniranje, stvar je već pobjegla kontroli. Ljubitelji tradicije i svijeta kojeg poznavaše opet nemaju puno šanse. Ostaje samo tiho umiranje uz bajke o tome kako je nekad bilo manje mržnje i kako su nekad ljudi znali lijepo komunicirati. I kako se znalo tko je čovjek, a tko gnjida. Tko junak, a tko šuša.
No, bojim se da nikad nije bilo do pištolja. Ni do Entera. Vazda je to čučalo u nama, samo nije bilo muda izaći na megdan, oči u oči. Nema ni danas muda, al' ima dronova. I botova. I megabajtova. I megateorija. I idiotluka. Više od metaka.
