Čaršija priča svašta, bruji se o razlozima zastoja, o softveru, o načinu vođenja tvrtke, povlaštenim parking kartama i mnogo čemu još.
Sjednica Gradskog vijeća i na njoj izbjegnuta konstruktivna rasprava o realnim problemima Mo Parkinga samo su dodatno "posolili" ionako preslanu priču koja se vrti oko ovog poduzeća.
Jedno je sigurno, Mo Parking je na prijelomnoj točki, ili će opet zapeti i upropastiti sve započeto, ili će se pretvoriti u ozbiljnu tvrtku s ozbiljnom misijom, i pritom biti potpuno transparentan u poslovanju i planiranju budućih radova.
Ono što je do sada učinjeno je sadržavalo previše obećanja, a premalo konkretnih izvršenja obećanog. Istina, mirujući promet je donekle civiliziran uvođenjem naplate, pogotovo na glavnim gradskim cestama, ali čim se ušlo u naselja, nastupilo je zamršeno stanje kaosa.
Potpuni izostanak koordinacije Mo Parkinga i policije dovelo je do masovnog egzodusa automobila na zelene površine, čime je smisao naplate parkinga potpuno nestao, a građani koji su kupili godišnju kartu za svoju zonu nasamareni.
Kad smo već kod zona, nes(p)retan odabir zona, nelogičnosti u iscrtavanju istih po gradu, nedostatak fleksibilnosti i slaba komunikacija s građanima koji su imali u startu prigovore i nudili bolja rješenja, doveli su do nepovjerenja u Mo Parking.
Od početka rada ovo poduzeće nije uvjerilo građane, čak ni one koji su bili za konačno uvođenje reda u gradu, da novac nije prvi motiv i da su stanovnici zapravo prisiljeni platiti "porez na budalu". Šuškanje o povlaštenim parkirnim mjestima, koje su besplatno dobili podobni, samo su kap u već prepunoj čaši neodgovorenih pitanja.
A počelo je s velikim najavama i očekivanjima. Prvo pravo čedo napokon okupljenog novog Gradskog vijeća, Mo Parking je trebao biti vjesnik pozitivnih procesa u gradu, jednog novog, uređenijeg Mostara.
Obećavale su se podzemne garaže, dobili smo nijednu. Obećavala su se iscrtana i označena parkirna mjesta, nije da nisu, ali nisu sva, sve je zapelo u naseljima.
Istina, neki dijelovi naselja dobili su uređene površine i konačno počeli sličiti urbanom. Ali, nije ni to uspjelo zakamuflirati činjenicu da je Mo Parking samo djelomice riješio problem, ali otvorio njih nekoliko.
Nedostaje transparentnost u radu, svako pitanje o poslovanju, gdje će se utrošiti prikupljeni novac, legalnosti poteza i plaćanju jednakom za sve, čini se osnivačima i rukovodstvu kao da im se vadi zdrav zub, a ne kao da su dužni objasniti javnosti kako, kome i čemu? A tek kad se postavi pitanje softvera i gdje je zapelo?
Drugim riječima, koliko god da je Mo Parking najavio dobroga, izvedba je prebrzo počela sličiti na naše klasične – bitno je zadovoljiti formu, a u suštinu nitko ne smije ni taknuti!
Stoga, prijelomna točka je već sada. Ili će Mo Parking raščistiti sam sa sobom, pa onda i s građanima, uvesti jasna pravila, ista za sve, uvesti naviku potpune transparentnosti i otvorenosti stanovnicima grada – ili će biti tek još jedna predstava za mazanje očiju, projekt na putu prema dolje.
Iskreno, želimo mu isključivo ovo prvo. Ali…
