VIDEO | Boro ima 35 godina planinskog staža: "Ovce sam čuvao i s temperaturom od 40 stupnjeva"

Boro Pinjuh s Čerigaja već 35 godina ljetne mjesece provodi na planini, gdje svakodnevno brine o stotinama ovaca, kravama i ostalim životinjama. U reportaži Glasa Hercegovine govorio je o teškom radu, nedostatku pastira, proizvodnji nagrađivanog sira i životu koji ne poznaje slobodan dan.

Na području Blidinja Boro trenutačno čuva između 450 i 470 ovaca. Dio grla je njegov, dok su mu ostale povjerili drugi vlasnici. Uz ovce ima osam krava, telad, svinje, kokoši i pse, a na planini tijekom godine provede oko pet mjeseci.

"Ovo mi je 35. godina planinskog staža. Većinom sam sedam mjeseci uz stoku, pet mjeseci ovdje, a ostatak godine dolje u Širokom Brijegu", ispričao je.

Kada završi planinska sezona, vlasnici preuzimaju svoja grla, dok Boro svoje ovce vraća kući na Čerigaj.

Dan počinje prije izlaska sunca

Borin radni dan počinje oko 5.15 sati, a često završava tek oko 23 sata. Prvo slijede kava, donošenje vode i mužnja, a potom hranjenje i zbrinjavanje svih životinja.

"Dok se pomuzu ovce i krave, nahrane psi i ostala stoka, dođe jedanaest navečer. Nema ovdje ni sveca ni petka", kaže Boro.

Dodaje kako se životinje moraju izvesti na pašu bez obzira na vremenske uvjete ili zdravstveno stanje pastira.

"Imao sam temperaturu 40, ali ovce se moraju pustiti. Životinja ne može čekati. Tuđa grla moraš vratiti živa, zdrava i dobro uhranjena", govori.

Posebno pamti dane kada planinu zahvate nevrijeme, grmljavina ili tuča. Tada mora ostati uz stado i pronaći način da ga zaštiti, iako se vremenske prilike mogu promijeniti u samo nekoliko minuta.

Prema njegovim riječima, ovčarski posao izvana može izgledati mirno i jednostavno, ali iza njega stoje cjelodnevni rad, velika ulaganja i stalna odgovornost.

"Lijepo jest, ali nije svaki dan lako. Nema janjeta ako prethodno nisi ulagao", poručuje.

Tri zlatne plakete za sir

Osim uzgoja stoke, Boro se bavi i proizvodnjom sira. Posebno je ponosan na miješani sir od ovčjeg i kravljeg mlijeka, za koji je osvojio tri zlatne i jednu srebrnu plaketu.

Cijena kilograma njegova sira iznosi oko 35 KM, a kupaca, kaže, ne nedostaje.

"Netko će reći da je skupo, ali sir ne moramo nuditi ako imamo stalne mušterije. Da nije kvalitetan, ne bi dobio zlatne plakete", kazao je.

Janjetinu prodaje dugogodišnjim kupcima, od kojih neki kod njega dolaze već desetak ili petnaest godina. Naveo je da se kilogram čistog janjećeg mesa prodaje za oko 25 KM.

Smatra da cijena nije pretjerana kada se uzmu u obzir troškovi hrane, prijevoza, veterinarske skrbi i cjelogodišnjeg rada.

Za zimu mu je potrebno najmanje oko 2.500 manjih bala sijena. Sijeno uglavnom prikuplja na području Svinjače i Blidinja.

Vuna je postala otpad

Jedan od problema s kojima se susreću ovčari jest vuna, za koju gotovo više ne postoji tržište. Nekada se odvozila i koristila, dok je danas Boro mora predavati komunalnom poduzeću.

"Vuna se više ne koristi. Moram je natovariti i odvesti Komunalnom na Čerigaj. Prije je jedna žena imala vezu prema Bosni pa se vuna odvozila, a sada je nitko neće", ispričao je.

Dodatni trošak predstavlja šišanje ovaca. Prema njegovim riječima, cijena šišanja po grlu doseže sedam ili osam maraka, a sve je teže pronaći ljude koji znaju obaviti taj posao.

Boro se još uvijek sam bori sa šišanjem, uz pomoć supruge, dok su ranije taj posao obavljale skupine iskusnih radnika koji bi velik broj ovaca ošišali u kratkom vremenu.

Bez dobrog psa nema ni sigurnog stada

Važnu ulogu u čuvanju stada imaju pastirski psi. Boro smatra da jedan dobro obučen pas može zamijeniti čovjeka, posebno kada ovce treba držati podalje od njiva, krumpirišta i drugih obrađenih površina.

"Kad mu kažeš da vrati stado, on ga vraća. Dok je mlad, moraš raditi s njim dok ne shvati naredbe. Bez njega ne bih mogao držati ovce na cijeloj paši", pojasnio je.

Na području kojim se kreće pojavljuje se i medvjed. Boro kaže da ga se posljednjih dana može čuti u ranim jutarnjim satima, ali da mu dosad nije prouzročio štetu.

Tragove njegova kretanja ipak redovito primjećuje oko lokvi i drugih mjesta na kojima životinje traže vodu.

Voda je, naglašava, presudna za opstanak stoke na planini. Iako je ovogodišnja paša dobra zbog povremenih oborina, primjećuje da su ljeta sve sušnija.

"Na planini, ako nemaš vode, nemaš ništa. Ljudi koji ovdje sade povrće govore da ga prije nisu morali zalijevati, a sada vodu moraju dovoziti iz jezera. Klima se promijenila", kazao je.

Pastiru 2.300 KM, smještaj i hrana

Najveći problem ipak je pronaći osobu koja želi čuvati stoku. Boro navodi da je pastiru spreman dati mjesečnu plaću od 2.300 KM, uz osiguran smještaj i hranu, ali zainteresiranih gotovo nema.

"Čoban danas vrijedi suho zlato. Imao sam jednoga 15 dana. Rekao je da mora otići javiti se na biro i više se nije vratio. Neće se ni javiti", ispričao je.

Unatoč plaći, smještaju i hrani, malo je onih koji su spremni prihvatiti život bez slobodnog dana, svakodnevno rano ustajanje i odgovornost za stotine životinja.

Boro priznaje da se pastirima često ugađa više nego članovima obitelji samo kako ne bi otišli usred sezone. Kada se to ipak dogodi, vlasnik ostaje sam sa stokom i mora hitno tražiti pomoć.

Trenutačno mu, uz suprugu, pomaže mladić iz Klobuka koji ima i vlastite ovce, ali ta je pomoć privremena.

Poticaji koji kasne

Boro je ranije radio u mostarskom Sokolu, a nakon rata okušao se i u drugim poslovima. Na kraju se posvetio stočarstvu, kojim se danas bavi profesionalno.

Otvorio je obrt kako bi mogao uplaćivati doprinose i ostvariti radni staž. Ipak, nije zadovoljan sustavom poticaja, za koji smatra da ne pruža dovoljnu sigurnost malim stočarima.

"Prošle godine nismo dobili federalni poticaj za ovce. Dobio sam samo županijski kao fizička osoba. Nije čudo što je sve manje pastira i stada", rekao je.

Smatra da bi poticaji trebali ohrabriti ljude da ostanu u stočarstvu, ali tvrdi da dugotrajne procedure i neizvjesnost često imaju suprotan učinak.

Posebno ga brine što se sve manje mladih odlučuje baviti ovim poslom. Strahuje da buduće generacije domaće životinje neće viđati u prirodi, nego samo u knjigama i na televiziji.

Težak posao, ali život po vlastitim pravilima

Prisjećajući se djetinjstva, Boro govori da je život nekada bio znatno teži. Još kao učenik pomagao je obitelji, čuvao krave i radio poslove koje današnja djeca gotovo ne poznaju.

Do škole je godinama išao pješice, sve dok prema Širokom Brijegu nije uvedena autobusna linija. Unatoč teškom životu, smatra da su ljudi tada bili zadovoljniji i više povezani.

Danas, unatoč svim obvezama, na planini pronalazi mir koji teško može zamijeniti životom u gradu ili radom za drugoga.

"Ovdje se čovjek psihički odmori. Kad je psiha zdrava, zdravije je i tijelo", kaže.

Posao je zahtjevan, a odmora gotovo nema, ali Boro ne žali zbog izbora. Nakon godina rada za druge, kaže da mu je najvažnije što je danas sam svoj gospodar.

Njegova priča pokazuje koliko rada stoji iza svakog kilograma sira i mesa, ali i koliko je neizvjesna budućnost tradicionalnog stočarstva u Hercegovini. Dok pastiri postaju sve traženiji i skuplji, broj stada i ljudi spremnih život provesti uz njih nastavlja se smanjivati.