Mnogi voćari, amateri, muku muče pogoditi pravu veličinu rupa za sadnju voćki. Jedno je sigurno. Ne treba biti preduboka.
Voćkama ne trebaju prevelike, odnosno, preduboke i preširoke rupe. Najbolja dubina je od 50 do 60 centimetara, a širina od 40 do 50 centimetara.
Veće dimenzije nisu potrebne zato što veća dubina znači da se na dno rupe može staviti više lopata stajnjaka i NPK gnojiva, što nije loše za sadnicu, ali problem može predstavljati visina cijepa (kalema) odnosno spojnog mjesta.
Ako je nisko, a cijep mora biti minimalno pet centimetara iznad zemlje, voćka može biti posađena plitko, što dovodi do jačeg rasta izdanaka iz spavajućih pupova i slabijeg rasta voćke. Korijen je daleko od hranjivih tvari u vidu stajnjaka i mineralnog gnojiva.
Ako je cijep visoko na sadnici, korijen se može spustiti niže ako je rupa dublja, ali opet mora biti iznad tla.
Mnogi voćari kopaju rupe i do 80 centimetara dubine i 60 centimetara širine, što je potpuno bespotrebno jer, osim problema s cijepom, treba puno vremena da se takva rupa zatrpa.
Neki voćari malim bagerom kopaju rupe što također dovodi do teže kontrole dubine rupe i njenog nepravilnijeg oblika, a isto je potrebno više vremena da se sadnica posadi.
Dakle, dubina 50 do 60 centimetara i širina 40 do 50 sasvim su dovoljne za sadnju jer onda korijen ima dovoljno prostora za nesmetan razvoj.
Rupa može biti četvrtasta ili kružna i opet su bolje takve nego da se sade u rupe koje se buše svrdlom.
Tako bušene obično su dubine i do metar, ali je korijenu teže da se probija kroz glatke zidove koje svrdlo ostavi za sobom, nego kada se rupa kopa lopatom.
Biljka koristi više energije, a zbog dubine, korijenu su stajnjak i mineralno gnojivo najčešće daleko zbog višeg sloja zemlje koji se stavlja iznad njih.
I da. Najvažnije je da zemlja koja se iskopa bude što više mrvičasta prilikom vraćanja nazad u rupu. Veći busenovi otežavaju razvoj korijena, piše Agroklub.
