Hikikomori je izraz koji je skovao japanski psiholog Tamaki Saito, a označava povlačenje mladih osoba (80 % muških) iz socijalnog života, uglavnom u kuću, često u jednu sobu.
Ministarstvo zdravlja, rada i socijalne skrbi Japana definira hikikomori kao povlačenje ljudi u samoizolaciju u razdoblju duljem od šest mjeseci tijekom kojega ne pohađaju školu niti idu na posao i komuniciraju jedino s članovima obitelji. Rasprave se vode o vremenskom okviru povlačenja. Primjerice, Koreji to je razdoblje od tri mjeseca.
U svakom slučaju ne radi se, ako se ovo podvodi pod devijantno mentalno stanje, o nikakvim drugim manifestacijama mentalnog stanja osim ovog. Pojava nastaje obično tako da mladež odbija ići u školu. Različite su procjene veličine ove populacije, koja se procjenjuje na 0.7-3.6 miliona osoba, prosječne starosti 31 godinu. Vlada zabrinutost za ove ljude, za „2030 problem”, kako se službeno naziva stanje kada će ovi ljudi biti u svojim 60tim a njihovi roditelji pred odlaskom na onaj svijet. Pojava, o kojoj se nerado govori u Japanu, počinje se opažati i u nekim drugim zemljama npr. SAD, Španjolskoj, Francuskoj.
Michael Zielenziger u knjizi Shutting out the sun: how Japan created its own lost generation (Zaklanjanje sunca: kako je Japan stvorio svoju izgubljenu generaciju) analizira socijalnu situaciju koja je dovela do toga da je Japan stvorio svoju izgubljenu generaciju. Analiza stvaranja izgubljenih generacija u BiH nema. Iako BiH ima ubjedljivo najveću stopu nezaposlenosti mladeži među zemljama koje prati Ekonomska komisija Ujedinjenih naroda za Europu (56 zemalja Europe, Centralne Azije plus Izrael, SAD i Kanada; u BiH je Komisija poznatija po tome što joj je izvršni tajnik Sven Alkalaj).
Prema podacima za 2010. god, stopa nezaposlenosti mladeži u BiH iznosila je 57.5 % (v. tablicu). Uzgred, stopa se popela na 57.9 % u 2011. god, te na rekordnih 63.1 % u 2012. god.). To je 4.5 više od globalnog prosjeka, koji je 2012. god. iznosio 12.7 %. Više je - i to 2.5 puta - i od prosjeka regije s najvišom stopom nezaposlenosti mladeži na svijetu, regije Bliskog istoka. Što je još gore, stopu bi, kad bi netko bio zainteresiran za takva istraživanja, trebalo korigirati, i to naviše.
Naime, jedan broj mladih ljudi se povukao iz radne snage, pa nisu evidentirani kao nezaposleni. Uopće ne traže posao, jer ga, prema njihovom mišljenju, ne mogu naći. U engleskom jeziku postoji izraz za takve osobe: NEET (not in education, employment or training). Izraz je nastao u Velikoj Britaniji i raširen od 1999. god, kad ga je upotrijebila Jedinica za socijalnu uključenost, na brojne zemlje, uključivši Japan, Kinu i Južnu Koreju.
Niz zemalja je razvio posebne politike usmjerene na rješavanje ovog pitanja. Nadalje treba imati u vidu prikrivenu nezaposlenost. Naime, treba imati u vidu da obrazovanje služi i kao štit od nezaposlenosti. Mnogi studiraju ne zato što su željeni znanja, svjesni su da im ga malo koji fakultet u BiH može pružiti, nego zato da nisu na ulici i što u izvjesnoj mjeri time povećavaju šanse za dobijanje posla. Sve u svemu, službenu stopu od 63.1 % je niža od stvarne stope nezaposlenosti mladih.
U BiH nema istraživanja pojava kao što su hikikomori, NEET i slično. Nema čak ni tako važnih istraživanja kao što su istraživanja socijalnih i ekonomskih troškova nezaposlenosti mladeži. Kad mladi ljudi vide da se ne mogu dobiti posao, povlače se. Kod njih se stvara osjećaj nekorisnosti. Tako se doprinosi povećanju socijalne isključenosti u bh. društvu. Ekonomski troškovi su oni vezani za izgubljene plaće, izgubljenu proizvodnju i potrošnju i izgubljeni dohodak društva.
Kod mladih nezaposlenost ne ostavlja kratkoročnu ogrebotinu nego dugoročan ožiljak. R. Fairlie i L. G. Kletzer u članku Long-term costs of job displacement among young workers (Dugoročna cijena gubljenja posla kod mladeži) ustanovili su da nezaposlenost kod mladih ljudi ima za posljedak kasniju nižu plaću za 8.4 % kod muških i 13.0 % kod ženskih osoba. L. M. Kahn u članku The long-term labour market consequences of graduating from college in a bad economy (Dugoročne posljedice po tržište rada diplomiranja na fakultetu u lošoj ekonomiji) ustanovio je da porast nezaposlenosti od 1 % u SAD ima za posljedak smanjenje plaća kolega koji imaju isto fakultetsko obrazovanje za 6-7 %. Procjene su da negativan utjecaj nezaposlenosti mladeži vremenom slabi. No, posljedice po nižu plaću, šanse za ponovno postajanje nezaposlenim, zdravlje, mogućnost napredovanja na poslu itd. osjećaju do 20 godina po nezaposlenosti.
Nezaposlenost mladih nije bh. nego globalni fenomen, koji se pogoršao poslije izbijanja globalne ekonomske krize, posebice u tranzicijskim zemljama Europe nečlanicama EU i centralnoazijskim ekonomija kod kojih je 2012. godina iznosila 17.6 %. Skoro 75 miliona mladih ljudi diljem svijeta bilo je nezaposleno 2012. godine - četiri miliona više nego 2007. godine. Ne očekuje se poboljšanje do 2016. godine.
Međunarodna organizacija rada (ILO) predlaže poduzimanje posebnih politika usmjerenih na rješavanje nezaposlenosti mladih. Politike obuhvaćaju: (i) makroekonomske i sektorske politike, (ii) aktivnu politiku rada i zapošljavanja, (iii) reguliranje uvjeta rada i socijalnu zaštitu mladeži, (iv) socijalni dijalog i partnerstava za mlade nezaposlene i (v) podrška sustavima informacija i analiza tržišta rada.
Makroekonomske politike i sektorske politike usmjerene su na stvaranje radnih mjesta. Aktivne politike rada i zapošljavanja usmjerene su na poticanje stvaranja radnih mjesta (promoviranjem poduzetništva i malih i srednjih poduzeća i zadruga, općinskih javnih radova i slično), povezivanje obrazovnih institucija i tržišta rada i podršku obuci. Regulacija uvjeta rada i socijalna zaštita mladeži odnose se na poboljšanje položaja (mladi ljudi obično imaju niže nadnice, rade dulje i pod težim uvjetima) i na njihovo uključivanje u formalnu ekonomiju (mladež često radi u „sivoj“ i „crnoj ekonomiji“). Socijalni dijalog i partnerstva traže povezivanje vlasti s poslodavcima i sindikatima radi stvaranja programa i projekata upošljavanja mladeži. Podrška sustavima informacija i analizama tržišta rada traži prikupljanje, obradu i distribuiranje podatka, posebice radi provođenja analiza, što je preduvjet vođenja politika upošljavanja mladeži utemeljenih na dokazima.
Skoro ništa od ovoga nema u BiH. Sve se svelo na prikupljanje jednog prostog skupa podataka od strane zavoda za zapošljavanje i njihovo slabo agregiranje na razini BiH.
Postoje i neki projekti zavoda za zapošljavanje, za koje nitko nije istraživao učinke. Bilo je i nekoliko istraživanja koja su financirale, a tko bi drugi!, inozemne razvojne agencije, koje opet istražuju aspekte kojih specijalno njih interesiraju. No, malo vajde za mlade od svega toga – visoka i rastuća stopa nezaposlenosti to jasno pokazuje.
DFID je 2008. godine organizirao pilot projekt o nezaposlenosti mladeži u Trebinju i Mostaru.
Tijekom radionica, kroz koje se nastojalo promovirati privatni sektor i privatno poduzetništvo, sukladno navedenim politikama ILO, mladež se nije dala zbuniti. Ni otac Sava, iguman manastira Tvrdoš, koji je govorio kako se može, uz rad na nekom radnom mjestu, dopunski zaraditi još jednu godišnju plaću, ne baš zahtjevnim radom u vinogradu, nije uspio potaći mlade na poduzetništvo. Drita Haziraj i njena televizija snimali su rasprave. Sve u nadi da će DFIDov projekt iznjedriti neku dobru praksu koju bi DFID distribuirao diljem svijeta, jer je projekt provodio London School of Economics, fakultet kroz koji je prošlo preko 50 nobelovaca, da se ostale poput Soroša i ne nabraja.
Konačno, nakon konsultacija s kolegama, predstavnik trebinjske mladeži se izjasnio. Kazao je da oni žele raditi, prije svega, u elektroprivredi. „Ništa se ne radi, plaća dobra, a ljeti kupaće u ruku, pa u Dubrovnik“. Usput,ispričaše i vic. Kupa se Trebinjac u Dubrovniku s djetetom, koje traži za sladoled. No, otac ne da, pa neda. Dijete uporno. I u jednom momentu kaza: „Ako mi ne daš za sladoled, reću svima da smo iz Trebinja“. I to bio jedan negativan efekt posla u trebinjskoj elektroprivredi.
Na prvi pogled čudno. No, nije. Mladež je u pravu. U brojnim zemljama svijeta, javni sektor ima veću plaću nego privatni sektor. Tako je i u kolijevci tržišne ekonomije, Velikoj Britaniji, kod koje javni sektor ima za oko 10 % veću plaću nego privatni sektor.
Mladima u BiH je to jasno. Problem je u tome što je u BiH javni sektor već hipertrofiran, a privatni hipotrofiran. Primjerice, u kantonu Sarajevu, najrazvijenijoj regiji u BiH, među najvećim poduzećima, onima koja imaju preko 500 uposlenika (a takvih je svega 15), 11 su javna a četiri privatna (poimence, Konzum, Mercator, Bosnalijek i Teleoptic). Velika poduzeća u kantonu Sarajevu (ona s preko 250 uposlenika) upošljavaju 54 % ukupnog broja uposlenika privrede, a mikro poduzeća (ona do 10 uposlenih) svega 8 %. U EU mikro poduzeća zapošljavaju koliko i velika – po trećinu radne snage. I hajd' se zaposli kad postoji samo rastući javni i slabeći privatni sektor. I kad više nije pitanje kako osnovati nego kako ugasiti privatnu firmu.
Ako nisi u stranci koja odražava volju (nezaposlenog i neaktivnog) naroda, pa ne možeš prići javnom sektoru, ostaje kladionica - ili inozemstvo. To je sudbina bh. izgubljene generacije.
