Svaki put kad pada kiša i kad u pogon stavite brisače na vašem automobilu bilo bi lijepo sjetiti se da je brisače izmislila jedna žena. Iako se vožnja automobilom uglavnom smatrala muškim poslom (uz čast izuzecima) i iako su većinu izuma po pitanju automobila patentirali upravo muškarci, nitko od muškaraca nije se sjetio smisliti nešto što bi tjeralo vodu sa stakla vjetrobrana.
Sve dok jednog kišnog dana u posjetu New Yorku nije stigla Mary Anderson iz Alabame, koja je primijetila kako vozač tramvaja svako malo izlazi na kišu kako bi s vanjske strane vjetrobrana obrisao nakupljenu vodu. U trenu joj je palo na pamet kako bi bilo lijepo izmisliti nešto što bi omogućilo da se voda sa stakla briše iznutra.
Mary Anderson
Nakon dosta razmišljanja i svakojakih nacrta na papir je bacila mehanizam koji praktično poznajemo i danas – sustav ručice i poluge s jedne strane, te gumeni brisač nataknut na metalni nosač, koji opruga pritiska da se ne odigne od stakla.
Sustav brisača patentirala je 1905. godine i u obranu muškaraca možemo reći da je patent vrijedio ispočetka za tramvaje, jer su automobili u to vrijeme uglavnom bili „otvorene kočije“ koje su za ružnog vremena ostajale u garaži.
Kako su prvi brisači bili pokretani mehanički s vremenom se pokušavalo doći na ideju kako osloboditi vozača muke stalnog pokretanja poluge. Tu opet na scenu stupa žena – Charlotte Brigwood, koje je 1917. godine patentirala električni brisač, ali je relativno dugo ostao zaboravljen.
U međuvremenu se pojavljuje automatski vakuumski brisač u svim modelima Cadillaca, koji je, nažalost, ovisio o radu motora, pa bi na jakim uzbrdicama totalno usporio s radom. Ako ste vozili neki jeftiniji auto vakuum ste stvarali ručno. Tek 1926. netko se sjetio iskoristiti patent Brigwoodove i otada se pojavljuju na automobilima brisači kakve danas poznajemo – povezani na električnu mrežu automobila.
Zanimljivo da je do šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo nemoguće naći automobil čiji brisači bi radili u intervalima – ili su radili ili nisu radili. Sve dok 1963. Robert Kearns, dakle ipak muškarac, usput i profesor strojarstva, nije skužio kako ga strašno iritira što brisači na slaboj kiši rade kao da je pljusak. Imao je ozlijeđeno oko i slab vid (na svadbi ga pogodio izravno čep od šampanjca!)pa ga je stalni rad brisača i živcirao i smanjivao mu visno polje ionako slabog oka. Sustavom koji je uključivao kondenzatore različitih kapaciteta omogućio je da brisači rade u nekoliko različitih intervala.
Iako je svoj patent nudio Fordu, kasnije i Chrysleru, veliki proizvođači su ga isprva odbili, a onda ga je Ford nagovorio da, u ime sigurnosti, kao pravi Amerikanac, Kearns jednostavno mora objaviti javnosti svoj patent. Kearns je to i učinio, uz usmeni dogovor o novcu. Naravno, Ford ga je prevario te odbio njegov patent i plaćati, u međuvremenu razvivši, ispostavit će se identičan vlastiti sustav.
Robert Kearns dugo je vodio pravnu bitku za svoja izumiteljska prava, navodsno je doživio više živčanih slomova i čak posijedio preko noći, da bi zadovoljštinu, kakvu – takvu, dobio tek 1990. Kada su mu i Ford i Chrysler isplatili određene novce (u milijunima dolara), ali je sud odbio priznati mu da su tvrtke namjerno kršile njegova patentna prava.
Robert Kearns
Kako je u međuvremenu podignuo tužbe i protiv svih ostalih proizvođača automobila, koji su u međuvremenu proizveli milijune i milijune vozila sa njegovim patentom brisača, i sve te parnice izgubio – na kraju je ostao bez stečenog novca, pa čak i zapao u nove dugove. Preminuo je 2005., shrvan Alzheimerom ne dobivši pravnu bitku za svoj izum.
Eto dakle, kad vozite automobil po kiši, sjetite se Mary Anderson, Charlotte Brigwood – i Roberta Kearnsa. Upravo oni su zaslužni za izum brisača, koji u raznim intervalima omogućuje da i po najvećem pljusku vidite cestu – i što je najvažnije, da po najvećem pljusku ne izlazite napolje brisati vodu sa vjetrobranskog stakla!
