Saudijska Arabija danas raspolaže jednom od najskupljih i tehnološki najmodernijih vojski na svijetu, no događaji u Jemenu ponovno su otvorili pitanje koje se već godinama provlači kroz vojne analize: koliko se golemi saudijski obrambeni proračun doista pretvara u učinkovitu borbenu moć na terenu?

Rijad ima moderne borbene zrakoplove, sofisticiranu protuzračnu obranu, precizno oružje, tenkove, helikoptere, mornaricu i gotovo neograničene financijske mogućnosti. Ipak, više od desetljeća rata protiv Huta pokazalo je da tehnološka nadmoć nije isto što i sposobnost da se protivnik porazi, zauzme teritorij i taj teritorij dugoročno zadrži.

Prema podacima SIPRI-ja, Saudijska Arabija je tijekom 2025. na obranu potrošila oko 83,2 milijarde dolara, čime je ostala među najvećim vojnim potrošačima na svijetu. Takav proračun omogućio joj je stvaranje zračnih snaga koje se ubrajaju među najmoćnije na Bliskom istoku.

Okosnicu čine američki F-15 različitih inačica i Eurofighter Typhoon, uz avione za rano upozoravanje, tankere za dopunu goriva u zraku, transportnu flotu i velike količine precizno navođenog oružja. Na papiru je riječ o sili koja bi protiv znatno slabije opremljenog protivnika trebala imati vrlo jasnu prednost.

Problem je u tome što se rat rijetko vodi onako kako izgleda na papiru.

Jemen je postao test koji Saudijci nisu položili

Kada je Saudijska Arabija u ožujku 2015. pokrenula operaciju ''Decisive Storm'', očekivanje u Rijadu bilo je da će snažna zračna kampanja, uz pomoć regionalnih saveznika i lokalnih jemenskih snaga, zaustaviti Hute i relativno brzo vratiti međunarodno priznatu vlast u Sanu. Huti su godinu ranije zauzeli glavni grad, potom nastavili prema jugu i gotovo stigli do Adena, pa je saudijska intervencija trebala preokrenuti tijek rata.

U prvoj fazi doista je bilo uspjeha. Huti nisu zauzeli Aden, a snage koje su podržavale Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati ponovno su osvojile dijelove juga i zapadne obale. Međutim, rat se vrlo brzo pretvorio u iscrpljujući sukob bez jasnog završetka. Sana nije vraćena, Huti nisu slomljeni, a linije bojišta godinama su ostale gotovo zamrznute.

Najnoviji događaji dodatno su pogoršali sliku za Rijad. Huti su u kratkom vremenu zauzeli Mochu, nastavili prema Dhubabu i stigli do Perima u Bab el-Mandebu, pri čemu su se snage međunarodno priznate jemenske vlade na pojedinim sektorima povlačile gotovo bez ozbiljnijeg otpora.

Upravo su ta područja godinama predstavljala jedan od najvažnijih rezultata saudijskog i emiratskog angažmana u zapadnom Jemenu.

Takav razvoj ne znači da je saudijska vojska vojno slabija od Huta. Razlika između njihovih arsenala golema je. Međutim, pokazuje da nije dovoljno imati superiorne zrakoplove i precizne bombe ako snage na zemlji nisu dovoljno koherentne, motivirane i sposobne zadržati osvojeni prostor.

Saudijska prednost je u zraku, slabost počinje na zemlji

Najbolji dio saudijskog vojnog sustava bez dvojbe su zračne snage. Rijad može brzo organizirati velik broj borbenih letova, udarati po ciljevima na velikim udaljenostima i u kratkom vremenu nanijeti ozbiljnu štetu neprijateljskoj infrastrukturi.

No upravo je rat u Jemenu pokazao granice takve moći.

Huti su se tijekom godina prilagodili načinu na koji Saudijci ratuju. Zapovjedna mjesta raspršena su i premještena, raketni lanseri postali su mobilniji, korišteni su tuneli, skrivena skladišta, manja vozila i jedinice koje se mogu brzo premjestiti.

Umjesto velikih koncentracija vojske koje bi bile idealne mete za saudijsku avijaciju, Ansar Allah je razvio sustav u kojem se borci i oružje pojavljuju samo kada je potrebno.

Saudijci su tako mogli uništiti skladište ili zapovjedno mjesto, ali bi se nekoliko dana kasnije na drugom mjestu pojavio novi lanser, nova jedinica ili nova zapovjedna struktura.

Tu se pojavljuje temeljni problem: zrakoplovstvo može razoriti cilj, ali ne može držati grad, cestu, planinski prijevoj ili luku.

Za to je potrebna kopnena vojska.

Izvor fotografije: X / Jedna od najskupljih vojski svijeta protiv Huta: Zašto novac nije donio pobjedu?

Izvor fotografije: X / Jedna od najskupljih vojski svijeta protiv Huta: Zašto novac nije donio pobjedu?

Vrhunski tenk nije isto što i vrhunska brigada

Saudijske kopnene snage raspolažu američkim tenkovima Abrams, suvremenim oklopnim vozilima, samohodnim topništvom i naprednim komunikacijskim sustavima. Međutim, vojna vrijednost takve opreme ovisi o ljudima koji je koriste, načinu zapovijedanja i sposobnosti različitih rodova vojske da djeluju zajedno.

Upravo tu Saudijska Arabija već godinama pokazuje više slabosti nego što bi se očekivalo s obzirom na količinu uloženog novca.

Dugotrajne kopnene operacije traže kvalitetnu logistiku, sposobne časnike, dobro uvježbane niže zapovjednike i jedinice koje mogu samostalno reagirati kada se situacija na terenu promijeni. Potrebno je istodobno koordinirati pješaštvo, oklop, topništvo, dronove, zrakoplovstvo i obavještajne podatke. To je vojna kultura koja se ne može kupiti zajedno s paketom tenkova ili aviona.

Huti, s druge strane, godinama ratuju upravo u takvom okruženju. Mnogi njihovi zapovjednici prošli su ratove u Saadi još prije dva desetljeća, a potom građanski rat, saudijsku intervenciju i godine zračnih napada. To im je dalo veliko iskustvo u preživljavanju pod tehnološki nadmoćnijim protivnikom.

Saudijska vojska velik dio rata zapravo nije vodila sama

Kada se govori o saudijskoj vojnoj kampanji u Jemenu, važno je razumjeti da velik dio kopnenog rata nisu vodili saudijski vojnici.

Rijad i Abu Dhabi financirali su, naoružavali i obučavali veliki broj jemenskih formacija, od regularnih snaga međunarodno priznate vlade do različitih lokalnih brigada, plemenskih skupina i južnih snaga.

Takav model imao je političku i vojnu logiku. Saudijska Arabija mogla je koristiti vlastito zrakoplovstvo i logistiku, dok bi lokalne snage vodile većinu kopnenih borbi. Problem je nastao kada su se interesi tih skupina počeli razilaziti.

Ujedinjeni Arapski Emirati snažno su podupirali južne separatističke strukture, dok je Saudijska Arabija inzistirala na očuvanju međunarodno priznate jemenske vlade. Formalno su svi bili protiv Huta, ali pitanje budućnosti Jemena među njima nikada nije bilo potpuno riješeno.

Zato su se anti-hutijske snage povremeno međusobno sukobljavale, stvarale paralelne zapovjedne strukture i razvijale različite političke ciljeve. Protivnik koji ostaje relativno homogen može vrlo učinkovito iskoristiti takvu situaciju.

Najnoviji raspad dijela fronta na zapadnoj obali pokazuje koliko takva konstrukcija može biti ranjiva. Kada lokalne snage izgube volju za borbom ili procijene da povlačenje ima više smisla od obrane, saudijska zračna nadmoć sama po sebi ne može spriječiti gubitak teritorija.

Rakete i dronovi promijenili su odnos snaga

Na početku saudijske intervencije Huti su bili uglavnom kopnena pobunjenička organizacija s ograničenim sposobnostima djelovanja izvan Jemena. Deset godina kasnije situacija je potpuno drukčija.

Ansar Allah danas raspolaže balističkim projektilima, krstarećim projektilima i velikim brojem bespilotnih letjelica različitog dometa.

Tijekom rata pokazali su da mogu napadati saudijske aerodrome, vojne baze, naftne instalacije i infrastrukturu duboko unutar saudijskog teritorija.

Takva prijetnja Saudijskoj Arabiji stvara vrlo neugodan problem. Zemlja je golema, njezina energetska infrastruktura prostire se na velikom području, a ključni objekti, uključujući rafinerije, terminale i postrojenja Saudi Aramca, predstavljaju iznimno vrijedne ciljeve.

Saudijska protuzračna obrana među najmodernijima je u regiji, ali nijedan sustav nije neprobojan. Patriot i drugi zapadni sustavi mogu presretati velik broj prijetnji, no istodobno postoji i ekonomska dimenzija tog rata. Jeftin dron ili improvizirani projektil može natjerati obranu na lansiranje presretača koji vrijedi višestruko više.

Ako protivnik to ponavlja mjesecima ili godinama, više nije dovoljno imati bolju tehnologiju. Potrebne su ogromne zalihe projektila, pouzdana logistika i stalna mogućnost nabave novih presretača.

Američka pomoć ostaje jedna od ključnih točaka

Unatoč svim saudijskim ulaganjima u domaću vojnu industriju, Rijad je još uvijek duboko povezan s američkim obrambenim sustavom. Velik dio najvažnije opreme proizveden je u SAD-u, a uz nju dolaze rezervni dijelovi, održavanje, nadogradnje, obuka i obavještajna suradnja.

Najnoviji događaji u Jemenu ponovno su to pokazali.

Prema Axiosu i Reutersu, saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman tražio je od Donalda Trumpa američke zračne udare protiv Huta. Washington se nije odlučio za izravno uključivanje u novu kampanju, ali je Saudijskoj Arabiji ponudio dodatnu obavještajnu i ciljničku pomoć, dok je zapovjednik CENTCOM-a admiral Brad Cooper otišao u Saudijsku Arabiju radi koordinacije.

Sama činjenica da se Rijad u trenutku ozbiljne krize ponovno okreće Washingtonu pokazuje granice saudijske vojne autonomije.

Saudijska vojska može mnogo toga učiniti sama, ali kada se radi o dugotrajnom ratu visoke intenzivnosti, američka logistika, obavještajni podaci i opskrba ostaju iznimno važni.

Ništa od ovoga ne znači da je saudijska vojska slaba

Bilo bi, međutim, potpuno pogrešno otići u drugu krajnost i saudijsku vojsku proglasiti nesposobnom.

U klasičnom sukobu, posebno u zračnom ratu, Saudijska Arabija i dalje predstavlja izrazito ozbiljnog protivnika. Može izvesti velik broj preciznih udara, ima vrhunske senzore, moderne avione i veliku količinu zapadnog oružja. Rijad također ima financijsku mogućnost vrlo brzo naručivati novu opremu i nadoknađivati gubitke na način koji većina država u regiji jednostavno ne može pratiti.

Ako bi odlučio pokrenuti veliku zračnu kampanju protiv Huta, Ansar Allah bi gotovo sigurno pretrpio velike gubitke.

Ali to je upravo lekcija Jemena: nanijeti protivniku gubitke nije isto što i pobijediti ga.

Huti su već pokazali da mogu preživjeti godine bombardiranja, obnoviti sposobnosti i nastaviti rat. Dok god zadržavaju političku kontrolu nad svojim područjima, dovoljan broj boraca i sposobnost proizvodnje ili nabave projektila i dronova, zračni udari sami po sebi teško mogu riješiti problem.

Bab el-Mandeb sada dodatno povećava saudijsku nervozu

Najnovije hutijsko napredovanje posebno je osjetljivo zbog položaja Bab el-Mandeba. Nakon pada Moche, Huti su zauzeli i jedan od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu.

To je za Saudijsku Arabiju mnogo više od pitanja jemenskog teritorija.

Ako Huti mogu učinkovitije ugrožavati brodove koji prolaze južnim Crvenim morem, tada dobivaju instrument pritiska na saudijsku trgovinu i izvoz nafte. Situacija je dodatno osjetljiva zato što Rijad mora računati i na rizike povezane s Hormuškim tjesnacem na istočnoj strani Arapskog poluotoka.

Saudijska Arabija tako se potencijalno suočava s protivnikom koji nema kapacitet pobijediti saudijsku vojsku u klasičnoj bitci, ali može ugrožavati njezinu energetsku infrastrukturu, luke, brodove i gospodarske interese na dva strateška pomorska pravca.

Za Hute je to mnogo korisniji oblik ratovanja nego pokušaj frontalnog sukoba s nekoliko stotina saudijskih borbenih aviona.

Reforme postoje, ali rezultat se ne vidi preko noći

Mohammed bin Salman posljednjih godina pokušava promijeniti saudijski obrambeni sustav. Jedan od ciljeva programa Vision 2030 jest povećati domaću proizvodnju oružja, smanjiti ovisnost o uvozu i razviti vlastitu vojnu industriju.

Saudijska Arabija ulaže u proizvodnju dronova, elektronike, oklopnih vozila, održavanje aviona i razvoj raketnih sustava. Istodobno pokušava modernizirati zapovjednu strukturu i povećati profesionalnost vojske.

Međutim, takve promjene zahtijevaju vrijeme.

Tvornicu je moguće izgraditi za nekoliko godina. Nova vojna kultura stvara se desetljećima.

Što zapravo znači ''jaka vojska''?

Upravo je Saudijska Arabija dobar primjer koliko broj aviona, tenkova i milijarde dolara mogu dati pogrešnu sliku ako ih se promatra izolirano.

Vojna moć nije samo ono što država posjeduje, nego i ono što s tim može napraviti kada počne rat.

Saudijska Arabija može kupiti najbolji tenk, ali mora imati brigadu koja ga zna koristiti zajedno s pješaštvom, topništvom, dronovima i zrakoplovstvom.

Može kupiti najmoderniju protuzračnu obranu, ali mora održavati dovoljne zalihe presretača. Može imati stotine borbenih aviona, ali mora imati pouzdane obavještajne podatke i jasan politički cilj zbog kojeg ih koristi.

Jemen je pokazao da je upravo taj prijelaz između tehnološke moći i stvarne vojne učinkovitosti najveći saudijski problem.

I zato je odgovor složen

Saudijska vojska nije slaba. Daleko od toga.

Ona je izuzetno dobro financirana, tehnološki napredna, vrlo snažna u zraku i sposobna u kratkom vremenu nanijeti ozbiljne gubitke gotovo svakom regionalnom protivniku.

Istodobno, iskustvo Jemena pokazalo je da ima znatno više problema kada rat traje godinama, kada protivnik izbjegava klasične bitke i kada pobjeda ovisi o sposobnosti kopnenih snaga da zauzmu i zadrže teritorij.

Huti zato ne predstavljaju paradoks koliko se na prvi pogled čini. Oni nisu vojno snažniji od Saudijske Arabije, niti bi mogli ravnopravno voditi konvencionalni rat protiv njezinih zračnih snaga.

Njihova prednost leži u tome što takav rat uopće ne pokušavaju voditi.

Umjesto toga koriste teren koji poznaju, dugogodišnje borbeno iskustvo, mobilne jedinice, rakete i dronove te političke i vojne podjele među svojim protivnicima.

Saudijska Arabija, pak, mora braniti gradove, aerodrome, naftna postrojenja, luke i pomorske pravce, a istodobno pokušavati održati na okupu niz jemenskih saveznika čiji se interesi često međusobno razlikuju.

Upravo zato se može dogoditi ono što danas gledamo u Jemenu: vojna sila koja godišnje troši desetke milijardi dolara može dominirati nebom, a istodobno na zemlji gubiti teritorij od protivnika koji raspolaže neusporedivo manjim resursima.

To možda najbolje opisuje stvarno stanje saudijske vojske.

Ne radi se o tome da Saudijska Arabija nema moćnu vojsku.

Radi se o tome da novac i vrhunska tehnologija još uvijek ne mogu kupiti ono što je u svakom ratu najteže steći – iskustvo, koheziju, sposobne zapovjednike i sustav koji jednako dobro funkcionira kada plan propadne kao i kada sve ide prema planu.