Objašnjavajući sa stručnog, socijalno- medicinskog stajališta ponašanje/divljanje Ratka Mladića u sudnici Tribunala u Haagu, prije nego što ga je sudac Alphonse Orie istjerao na hlađenje, ugledni hrvatski psihijatar na HRT-u ovako tumači: „Mladić se ne obraća ni sudu ni globalnoj (međunarodnoj) javnosti: njegov nastup za ciljnu grupu ima onaj 'uzorak' javnosti koji ga doživljava kao heroja. U tom smislu svojim bezobrazlukom i osionošću je napravio dobar posao“.
Ako je to tako, a dosta toga ukazuje da jeste, onda je sa medijskog stajališta gledano Mladić prvog dana ove nedjelje imao neviđen peh i doživio je potpuni krah: „njegova ciljna grupa“ je već 24 sata bila u kolektivnom deliriju nakon superiornog trijumfa Novaka Đokovića na najprestižnijem teniskom turniru, u Wimbledonu.
„Ne želim govoriti o politici, u to se ne razumem“, odmah nakon preuzimanja skupocjenog trofeja zadihano je kazao „Nole nacionale“. Ali ako neće Muhamed brijegu (Đoković politici), hoće brijeg-politika Đokoviću. Predsjednik Srbije Boris Tadić istodobno, džentlmenski nudeći Đokoviću da ga zamijeni na predsjedničkom prijestolju, kaže: „Ovo je bio trijumf za sve Srbe, kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori“. Uskraćuje li mi tim „promišljanjem“ predsjednik Tadić elementarno ljudsko-sportsko pravo da navijam za Novaka Đokovića? Ili me pred kamerama javno svrstava u „Srbina u rasejanju“!
(Tek nekoliko dana kasnije tokom službenog posjeta Borisa Tadića Sarajevu, srbijanski predsjednik nas je informirao da je finalu u Wimbledonu prisustvovao i bosanskohercegovački ministar vanjskih poslova SVEN ALKALAJ. Vjerujem da je ta informacija iznenadila, ne i šokirala, kompletan bosanskohercegovački državni vrh, sve članove Predsjedništva BiH koji „kreiraju vanjsku politiku“.
Šta će, uopće ta Silajdžićeva diplomatska, tehničko-mandatska (umalo ne napisah mandatsko-inunitetska!) bjelosvjetska vucibatina Alkalaj u Londonu, ko to plaća, ko mu je potpisao, a ko odobrio putni nalog, ko mu je nabavio ulaznicu za „prvi saff“ Wimbledona?!. Da je kojim slučajem u finalu protiv Rafe Nadala igrao Marin Čilić, Ivan Ljubičić, Ivo Karlović... još bi se to moglo i razumjeti - prvi bh.diplomata, poznato je, ima putovnicu Republike Hrvatske. Voli čovjek, stradalnik i diplomata Alkalaj tenis: odlično, eno mu Tuzle, neka se tamo slika, gdje ovoga vikenda reprezentacija Bosne i Hercegovine igra Davis cup meč protiv Estonije.)
Svaka čast Novaku Đokoviću, skidam kapu (ako treba i šapku) pred njegovom briljantnom igrom, ali, vratimo se mi, ipak, na nastup Ratka Mladića tokom drugoga pojavljivanja u sudnici u Haagu, prije svega na medijsku recepciju i političke reperkusije cirkusa koji je pokušao napraviti, u čemu je tek, ne svojom krivicom, simbolično uspio.
Jednim dijelom zbog toga što ga je u tome spriječilo Sudsko vijeće predvođeno Alphonseom Oriem, a drugim iz razloga što su Srbija i Srbi (ma gde bili) prethodnoga dana dobili novoga heroja - onoga sa reketom.
Ko je barem dijagonalno pratio srbijanske (srpske) medije ovoga ponedjeljka bez teškoće je mogao uočiti da je Mladićevo pojavljivanje u haškoj sudnici i sve ono što je taj skandal pratilo bila tek treća, ili četvrta vijest po važnosti. Top vijest je, očekivano i prirodno, bio doček teniskog imperatora Đokovića u Beogradu, druga su pregovori Beograda i Prištine koji su nakon uspješno okončane prve runde ostavili dilemu da li Srbija pregovara s jednim svojim neotuđivim integralnim dijelom, ili se dogovaraju dvije suverene, paralelne države.
Informacije o suđenju Ratku Mladiću u Haagu borile su se za treće mjesto sa alarmantnim vijestima o problemima srpskih proizvođača malina nakon nedavne elementarne nepogode koja je devastirala ovogodišnji urod tog izvozno perspektivnog srpskog branda.
Banjalučke Nezavisne novine su, za razliku od većine svjetskih medija, izvještaj sa suđenja Ratku Mladiću izbacile iz „prime timea“- pomjerile, ćušnule ga na neku petu-šestu stranicu u listu. Prioritetnije je i prirodnije njihovom uređivačkom konceptu da udarne stranice odvoje za priču o kumi Zlatka Lagumdžije, inače zasluženom, ali ograničeno skandaloznom događaju, koja je (privremeno?) zamijenila Milorada Barašina na mjestu glavnog državnog tužitelja.
Tri dana ranije, isti list na trećoj, dakle „najglavnijoj“ stranici, potanko svjedoči o sukobu unutar sarajevskog Kantonalnog odbora Stranke demokratske akcije, što je također, vrlo zanimljiva medijska roba. Sedam-osam stranica dalje, najsitnijim mogućim slovima preneseno je svjedočenje inspektora MUP-a Srbije Milorada Davidovića koji je u Haagu tri dana Radovanu Karadžiću dokazivao da su svi zločini nad Bošnjacima u Bijeljini (gdje je je Davidović bio poslan iz Beograda kao „nadzorni organ“) bili koordinirani iz Karadžićevog štaba na Palama.
„Novac koji je je Vojkan Đurković, zločinac zadužen, a nikada procesuiran za etničko čišćenje u Semberiji, uzimao od 'humano preseljenih' Bošnjaka iz Bijeljine i Janje, većim dijelom je upućivan na Pale Radovanu Karadžiću i Momčilu Krajišniku“, pored ostalog je kazao savezni inspektor Davidović.
Boris Tadić tokom službene posjete Sarajevu kaže da neće da se „meša ni u slučaj Jovana Divjaka, ni Ratka Mladića“. On naravno i načelno sve zločine osuđuje, „ali svačija odgovornost za zločine se utvrđuje na sudovima i ja ću to poštovati“.
Obišao je tokom radne posjete glavnom gradu Bosne i Hercegovine predsjednik Srbije i stan na Grbavici u kojem je rođen, u zgradi u kojoj je zvijer Veselin Vlahović Batko svakog stanara krive nacionalnosti nagrdio, silovao, opljačkao. „I o Batkovim zločinima se ne bih izjašnjavao pre nego što to urade nadležna pravosudna tela“, nije odgovorio Tadić, ali bi odgovorio taman tako da ga je neko (u)pitao.
Mudra srbijanska politika i iz Beograda i iz Banje Luke malo-pomalo pitanje ratnih zločina iz suštinskog pretvorila je u tehničko-proceduralno pitanje. Nije srbijanska vlast uhapsila Ratka Mladića zbog toga što je optužen za najteži uopće poznati i zamislivi ratni zločin, genocid, nego zato što je to bio temeljni uvjet, conditio sine qua non, za bilo kakvo integriranje Srbije u moderne evropske standarde. Od trenutka kad je monstrum Mladić sletio na aerodrom u Holandiji, kada ga se Srbija ratosiljala, on je, prema (n)ovoj srbijanskoj real-politici postao isključivo pravosudni, i to međunarodni problem, s kojim Srbija nema ništa.
Ne znam da li je itko mudrom i odmjerenom srbijanskom predsjedniku Tadiću prije dolaska u Sarajevo došapnuo kako je, najblaže rečeno, nepristojno, dapače uvredljivo tokom boravka u ovom gradu, bilo kojim povodom Jovana Divjaka i Ratka Mladića stavljati u istu rečenicu, a kamoli isti (međunarodno-pravni) kontekst. Ne mjeri se međunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini ulogom Srbijanca Jovana Divjaka u odbrani Bosne i Hercegovine, nego srbijanskim navođenjem seljaka iz Kalinovika Ratka Mladića; sve je te dokumente Vrhovnog savjeta odbrane Tadić imao pri ruci dok je bio ministar odbrane Srbije i civilni kontrolor vojske u čijim se njedrima - zaštićenim objektima, krio, tačnije relaksirao Ratko Mladić.
Dvije su, generalno gledano, faze u srbijansko-srpskoj državnoj i političkoj optici u odnosu na ratne zločine u Bosni i Hercegovini: prva, u kojoj su se bilo kakvi zločini negirali, prihvatali i, druga, podmuklija i uljuđenija koja prihvata da jeste bilo određenih nepravilnosti, malih, ali pojedinačnih, logalnih „genocidčića“, ali to nije stvar Srbije, nego Haaga, dakle pravosudne tehnike i procesnih nadmudrivanja, a ne dubinskog političkog i državnog imperativa države i naroda u čije su se ime ti zločini desili.
Sudilo se u Srbiji ubicama iz Zvornika i Višegrada, koljačima iz Vukovara i Bijeljine, to nikako ne treba previdjeti niti potcijeniti. Ali ni jedan od tih sudskih procesa nema ni medijsku pažnju, niti javni odjek kakav ima pojavljivanje na sudu Joce Amsterdama, ili mahnitih profašističkih ubica fransuskog navijača Bricea Tattona.
Ergo, svođenje, reduciranje suđenja Ratku Mladiću, kao i drugim zločincima koji se mjesecima i godinama „vrte“ po haškim sudnicama na „tehnički aspekt“, stvar „procedure“ je dugoročno opasno, kvarno, ali i politički vrlo rizično i nedopustivo. Ko to ne vidi, ko to ne prepoznaje, ne vidi i ne prepoznaje ama baš ništa!
