Nakon što je predsjednik Udruženja logoraša BiH Murat Tahirović sa očitim razumijevanjem, dakle istorijski odgovorno, izoštreno i dubinski, odgledao film U zemlji krvi i meda, pribrao se i kazao: „Bilo je kontroverzi oko ovoga filma i moram priznati da sam i sam učestvovao u tome, jer je bilo puno onih koji su nam govorili da film neće prikazati pravu istinu. Sad, kad sam pogledao film, iz ugla žrtve, ali i nekoga ko predstavlja žrtve, mogu da kažem da je film fantastičan“.
Kada to kaže predsjednik filmske sekcije Udruženja logoraša BiH, Tahirović, onda to treba zaozbiljno uzeti; jer u srpskim logorima zatočenike su zadržavali sve dok ne bi sve naučili o tajnama filmske tehnike. „Logorašu Tahiroviću, ustanite!“, naredio bi namrgođeni , piletinom omamljeni ravnatelj logora u Velikoj Kladuši.
Tahirović olovnih nogu ustane: „E, majkoviću, moj“, uključuje se filmski radnik na privremenom radu u Kladuši Jovica Stanišić, „kažite mi ko je najbolji filmski snimatelj u bivšoj Jugoslaviji?“ „Tomislav Pinter, ili Vilko Filač“, dvoumi se, nije mu lako logoraš Tahirović. „Ok, prihvata se, je li tako Frenki?“ „Može proći, al' tesno“, odgovara Simatović, strogi član komisije za ispitivanje filmskih trikova a crvena beretka mu podrhtava na rosnoj glavi. „A recite mi, logorašu Tahiroviću“, brecne se strogi prof. Stanišić, na kursistu-logoraša Tahirovića, „koga biste iz domaće kinematografije izdvojili kao vodećeg montažera?“ „ Pa teško mi se opredijeliti, dragi su mi i Andrija Zafranović i Vuksan Lukovac“.
Gleda Stanišić Simatovića, osvrne se Frenki na trećeg člana Ispitne komisije Milorada Ulemeka Legiju: „Pa ne znam, šefe“, veli unezgođeno dvosmisleni, oprezni Legija pretpostavljenom Stanišiću, „meni ste od montažera najdraži Vi, pa nakon Vas par praznih mesta... pa dolazi onaj što je montirao film o Špegelju, al' slažem se da ga pustimo“. I puste Tahirovića, filmski potkovanog, toliko osposobljenog da može „sa sigurnošću“ reći za neki film da je fantastičan.
Tek nakon što je suptilni filmski znalac Murat Tahirović stručno kazao da je njen film fantastičan, Angelina Jolie i Brad Pitt su mogli mirno zaspati sa svoje sedmoro djece. Pardon sa šestoro - sedmi klinac, taze usvojen, u familij Pitt-Jolie, mala Zahara, vrtila se u krevetiću cijelu noć i u dječijem magnovenju upitala mamu Angelinu: „A mamy, šta je o tvom filmu rekla teta Bakira Hasečić?“ „ Spavaj, zlato moje. I njoj se, sviđa, aunt Bakiri “, umirila je siroče iz Etiopije brižna mama Angelina, ušuškala ga u krevecu i tek je tada dijete (jetim) uvela u miran san sa braćom i sestrama, Maddoxom, Paxom i blizancima Knoxom i Vivienne. (Za nedovoljno upućene Bakira je stalni predratni kritičar kultnog filmskog časopisa Variety još iz vremena kad je bila konobarica u Višegradu.)
Sad progovaram „iz pozicije žrtve“ (mogao sam se uključiti, pribaviti validne papire da sam logoraš i to cijelih petnaestak sati jednog ranog ljeta 1994. u Mostaru) i mogu reći da su profesionalni logoraši, poput „filmskog sladokusca“ , „profesionalnog logoraša“ Murata Tahirovića, za kojeg se ne zna gdje prima plaću, i nestašne konobarice iz predratnog Višegrada Hasečićke, formalno zaposlene kao daktilografkinja u jednoj sarajevskoj općini, pod plaštom „svjedoka zločina“ uveli svojevrstan primitivni teror-žrtve, retoričko nasilje nad građanskim sistemom vrijednosti.
Taj neartikulirani, ali kontrolirani teror, neselektivno udara i po prijatelju i po neprijatelju, nasrće hametice, sirovo, zdravo seljački na ljude dobre i one loše volje. Njihov agresivni primitivizam, često toleriran, a još češće stimuliran i honoriran od , prije svega, bošnjačkih ratnih profiterskih elita, ogromne štete nanosi normalizaciji postratnog bosanskog društva.
„Da ti ja kažem, Angelina, dabogda se ne pomakla, oba mi oka, gorila ko ova cigara“, pretpostavljam da je najustrajnija predstavnica milion udruženja ratnih stradalnica, govorila holivudskoj divi, „'vako ti je to bilo, mala, oni su nas silovavali i silovavali, pa nas pušćali da nagarimo đe nam je najbliže i đe ko koga ima“.
Angelina Jolie je ispunila očekivanja Murata Tahirovića i time bi trebala biti zadovoljena njegova filmofilska znatiželja. Da ta budžetski i idejno podsticana parazitska parastruktura ima imalo obraza, logoraške časti i patriotske odgovornosti, javno bi se izvinila, ako nikome drugome, onda bosanskohercegovačkim glumcima, producentima, svima koji su u tom, unaprijed dobronamjernom, projektu sudjelovali.
Izvinili se makar zbog toga jer su zabranili snimanje holivudskog blosbkbustera u Sarajevu, od čega bi podosta ljudi moglo živjeti godinu-dvije dana. Ja, kao „žrtva rata“, jednostavno ću dokazati da su Tahirović, Hasečićka i popratna ordija „stradalnika“, klasični prevaranti, profiteri, bezočni reketaši, zelenaši koji trguju vlastitom sudbinom i, što je još groznije, sudbinama drugih, nažalost mrtvih.
Ali, nije to ni raritet ni eksces, ostaju brojni drugi primjeri na kojim se pokazuje i dokazuje bosanskohercegovačko postratno lešinarenje.
Ostavimo na miru najljepšu, najtopliju holivudsku filmsku zvijezdu Angelinu Jolie, ambasadoricu UNICEF-a, kojoj su lokalne patriote poharali pola para koje je donirala nesretnim ženama-izbjeglicama i s jedna i s druge strane entitetske linije u Goraždu; ostaje nam politička ravan, dakle nadgradnja u okviru koje je moguće da se lokalne kabadahije, neprijeporne hulje komotno i drsko ponašaju prema dobronamjernim anđeli(na)ma.
Treba li ministrica vanjskih poslova Hrvatske, profesorica Vesna Pusić ikoga u ovoj zemlji uvjeravati, bilo kome dokazivati svoju otmjenu dobronamjernost, vrlo počesto i neakademsku prisnost sa građanima Bosne i Hercegovine i Sarajeva? Profesorica Pusić je kao zastupnica Hrvatskoga sabora prije deset godina, dakle kada više nema Tuđmana, nego ima Ivice Račana, a bila članica te koalicije, izdvojila svoje mišljenje tokom rasprave o karakteru Domovinskog rata: tražila je da se u neku preambulu (aneks, tako nešto) unese da je Hrvatska, pored ostalog, glede i unatoč, bila početkom devedesetih agresor na Bosnu i Hercegovinu. Nije prošlo u Hrvatskom saboru, ali će ostati u mozgu svakog zdravomislećeg i dobropamtećeg čovjeka, ne bi se to nikada trebalo zaboraviti.
Kome u aktuelnoj bh vlasti, ta vlast svakako ne vodi računa o građanima pa moramo ući u privatni diskurs, koristi histerično „otpičkavanje“ (oprostite na neprimjerenom izrazu, ali ne znam jezički ekvivalent za to vrstu bezobrazluka) utjecajne evropske političarke Doris Pack, izvjestiteljice Evropskog parlamenta o prilikama u Bosni i Hercegovini? Grozne istine je pred Evropskim parlamentom, recimo, o ambicijama Srbije da uđe u evropske integracije iznio EU izvjestitelj Jelko Kacin, slovenački političar koji je bio slovenački glasnogovornik tokom nepostojećeg rata Beograda i Ljubljane, a niko u Srbiji nije ni pomislio, čak i da je mislio, da reagira na način na koji je to učinio Lagumdžijin „ratni stožer“ .
Nije ta vrsta pervertirane, „samozaštitne“ ksenofobičnosti imanentna samo političkoj razini bošnjačke elite. Tu je, naprimjer, i dekan FPN-a, šnjuhavi seoski sociolog Šaćir Filandra koji trabunja svoje solilokvije iz oblasti „bošnjačke samoodbrane i zaštite“.
Mogao bih ja, ali me prostor žulja, još štošta nagurati u biografiju svih pobrojanih nacionalnih konvertita.
Mnogo je važnije drugo pitanje. Kako smo od važnih, iskrenih, predanih, ponekad požrtvovanih prijatelja, uspjeli napraviti „ljute neprijatelje“. „Jesi vidio da je Bono Vox uzeo milijardu i po dolara od dionica ?!“, pita me jedan novopečeni bošnjački tajkun koji prije rata nije za kifle imao.
Naravno da jesam, ali ako je išta nama pomoglo da opstane ovo što se različitim imenima može nazvati, to je činjenica da smo imali više prijatelja nego neprijatelja. Nema potrebe da nova vlast izmišlja nove neprijatelje, odnosno „idejne protivnike“, ima ih dovoljno i ovako i onako...
