Popularni sarajevski novinar sa zagrebačkom adresom, Miljenko Jergović, prije nekoliko je dana počastio svoje čitateljstvo pismenim sastavom na temu vlastitog odnosa spram najveće društvene mreže u virtualnom dunjaluku. Ne bi bilo prilično niti umjesno reagirati na Miljenkovu dirljivu ispovijed o posljednim danima života njegove majke, o njegovim, sasvim ljudskim i opravdanim, bojaznima pred mogućnošću susreta sa neostvarenim ljubavima iz prošlosti i o dječački naivnom i pomalo nadmenom svojatanju mrtvih pisaca koji, koliko nam je poznato, nisu imali priliku izjasniti se o tome da li su oni odista Miljenkovi mrtvaci. Razlozi Jergovićevog odbijanja da zakorači u taj virtualni labirint suviše su osobne prirode, a ujedno su i poprilično beznačajni za prosudbu fenomena zvanog Facebook, pa bi taj sraz intimnosti i irelevantnosti osvrt na razloge popularnog novinara učinio nepristojnim i bespotrebnim.
Klizavo tlo
Popularni novinar, međutim, ne zastaje na ispovijedi, već nastoji svome sastavu dodijeliti nešto bitniju zadaću, iznoseći u njemu stavove o medijima, javnosti, demokraciji, slobodi... i pretvarajući ga tako u svojevrsnu katehezu. Tek što se upustio u tako izazovan pothvat, našao se Jergović na klizavu tlu, pa mu ni bravurozno izvedene logičke nekonzistencije i zaobilaženja istine nisu mogli pomoći da očuva stabilnost i ostane na nogama. Nažalost, nije vezao jastuče za stražnjicu, stideći se valjda da posegne za tako početničkom zaštitom, pa je pad bio tim bolniji.
U pravu je Jergović kada govori o opasnoj iluziji popularnosti, no posve ishitreno vezuje nastanak te iluzije za Facebook. Erudicija, u čije nas je posjedovanje popularni novinar višekratno uvjerio, zasigurno znade da je o iluziji popularnosti govoreno znatno prije pojave ove društvene mreže, pa čak i prije samog interneta. Ovdje je, dakle, riječ o natezanju pogrešne premise, e da bi iz nje odapeta konkluzija pogodila postavljenu metu. Koja je, avaj, također pogrešna.
Već u narednoj rečenici Jergović odlazi korak dalje, izričući njome jednu veoma suspektnu, da ne kažem zloguku misao. Veli tako popularni novinar da javno mišljenje može i smije biti važno samo na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka i drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda, jer je u svemu drugom mišljenje javnosti ne samo suvišno, nego i opasno. A potom proglašava javno mišljenje opasnim, pripisujući mu huškanje kao a priori datu i ontološki nužnu atribuciju. Taj je iskaz u najmanju ruku zbunjujući u svojoj zbrčkanosti i paušalnosti, jer se od jednog djelatnika u polju javne riječi očekuje da umije načiniti distinkciju između mišljenja i mnijenja. Javno je mišljenje i dalje mišljenje, dakle, individualni čin iznijet pred javnost na prosudbu. Mišljenje, dok god ostaje vjerno svojoj najdubljoj prirodi, jednostavno ne može biti huškajuće, jer pravo mišljenje ne pristaje na generalizacije i druge pogreške koje su preduvjet huškanja. Javno mnijenje, pak, može biti huškajuće, no ono nije mišljenje po sebi, a povijesno nam i društveno iskustvo pokazuju da ni ono ne poseže uvijek za huškanjem. Uostalom, ta sklonost javnog mnijenja ka huškanju, nažalost, ne toliko rijetka koliko bismo voljeli da bude, po pravilu je inducirana, pa iz te činjenice vrišteći iskače pitanje što ga upućujem popularnom novinaru – a zašto bi javno mišljenje, ili mnijenje, bilo bitno i na biralištima ako već nije bitno izvan njih?
Tranzicija odgovornosti
Plašim se da je tu riječ o zloćudnom odsustvu društvene etike, onom istom koje je pospješilo dolazak fašizma na vlast, onog istog fašizma sprotivu kojeg popularni novinar često ima običaj govoriti. Ta tranzicija odgovornosti, tačnije, to odricanje od odgovornosti što ga Jergović zahtijeva od javnosti, naivno prelazi preko činjenice da odbačena odgovornost neće ispariti, već da će je neko preuzeti. I pretočiti je u moć, koja neće biti podvrgnuta učinkovitom nadzoru. No ne bih dalje prejudicirao odgovor, sačekaću da na njega odgovori onaj kome je pitanje upućeno.
Čitatelj neće dugo ostati zbunjen nad Jergovićevom verbalnom – bilo bi odveć pretenciozno kazati misaonom – ekvilibristikom, shvatajući da mu je ona bila nužna za odbranu popularnog redatelja Olivera Frljića. Frljića itekako valja braniti od huškački nastrojene rulje, i to nije zadaća samo za djelatnike u polju javne riječi, već prije svega za državu, ali zaštita od objeda ne smije ujedno značiti i odricanje prava na kritički osvrt na Frljićevo javno činodejstvovanje. A tu se itekako ima šta kritizirati, prije svega jedna ideološka rigidnost i uskogrudnost, koja je počesto upravo huškačka, te licemjerje sadržano u spremnosti da se koketira sa budžetom prikupljenim što ga je, po Frljićevom sudu, fašistička država prikupila od fašističkog naroda.
Jergovićevo pretvaranje brojnih nagrada kojima je Frljić ovjenčan u Evropi u argument odbrane pogrešno je iz najmanje dva razloga. Prije svega, jedan bi etablirani novinar morao znati da je argumentum ad laudam jedna od temeljnih logičkih grešaka, koja indicira i prisustvo određenih psiholoških devijacija, na primjer osjećanja nadmenosti i nastojanja da se oponent obezvrijedi. Naravno, Jergović je dovoljno mudar da oponenta ne imenuje, već ga ostavlja neodređenim, jer mu to ostavlja dovoljno manevarskog prostora za buduće dodvoravanje publikumu i ispunjavanje njegovog horizonta očekivanja, već u zavisnosti od potrebe i situacije. Druga je pogreška u Jergovićevoj odbrani Frljića to što on polazi od posve neutemeljenog stava da je Frljić kritici podvrgnut kao redatelj, a ne kao ideološki bojovnik i politički aktivist.
Pandorina Facebook kutija
Nije malo licemjerje sadržano u Jergovićevom lamentu nad ugroženim ljudskim pravima redatelja Frljića i u zgražanju nad Facebookom kao Pandorinom kutijom. Frljić je čovjek ugrađen u sustav i čovjek kojem su mediji, tačnije, dobar dio njih, itekako otvoreni. A pri tom pamtimo epohe bez društvenih mreža, u kojima su ugrožavanja ljudskih prava bila neuporedivo temeljitija i učinkovitija. Ne vidi, ili ne želi da vidi popularni novinar da je upravo Facebook omogućio mnogima, do tada obespravljenima u tišini, da dignu svoj glas i da povećaju svoj udio u društvenim procesima. Nazvati to redukcijom i ugrožavanjem demokracije, u najmanju je ruku neozbiljno. I ukazuje na činjenicu da Jergović ne razumijeva da demokraciju čine zakoni i kompromisi u polju slobode, a ne izrugivanje i obezvrijeđivanje glasa prostog puka, pa makar on i sa Facebooka dolazio.
Srećom, ima u tom tekstu mjesta koja će i zabaviti čitatelja. Popularni novinar tako izrijekom tvrdi da čeljad sa Facebooka napada popularnog redatelja, a da pri tom njegove predstave nisu gledali. Neću sporiti postojanje nemalog broja takvih, niti ću govoriti o onima koji Frljićeve predstave podvrgavaju kritici, a pri tom su ih ne samo gledali, već i posjeduju zahtijevana tri dana škole i nužni kvantum gledateljskog iskustva da to mogu i umiju činiti. Ali hoću primijetiti da Jergović, naprežući se da jednu društvenu mrežu prokaže kao generator zla, banalnosti i neutemeljenosti, a pri tom ne bivajući njenim korisnikom, upravo sebe sama prokazuje kao nedopustivo sličnoga onima koji nasrću na Frljićev opus i ne pogledavši ga. Ili, pak, kao voajera koji je pred čitateljem zatajio istinu, tvrdeći da ne posjećuje Facebook.
Pošto Miljenko Jergović nije samo popularni novinar, nego i popularni pisac, valja nam se malo zadržati nad njegovom tezom da se od zanimanja kakva su novinarevo, piščevo ili, pak, redateljevo, očekuje da budu mimo svijeta, dakle, da sablažnjavaju. Sa takvom se tvrdnjom još i možemo složiti, barem donekle, jer sklonost ka provokaciji nije uvijek nužan preduvjet kvalitete članka, literarnog djela ili predstave, ali ostaje nejasno čime to popularni novinar, dođavola, sablažnjava javnost, izuzev demonstriranim neznanjem i nesposobnošću izvođenja valjane misli. A to, priznaćemo, još uvijek nije dovoljno, jer nisu nimalo rijetki oni koji ne posjeduju dovoljno znanja i koji su lišeni sposobnosti da valjano misle.
Privatna i javna platforma
Neznanje o kom je riječ najraskošnije cvate u tvrdnji popularnog novinara da su novine javna platforma niza individualnih glasova, a Facebook da je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Ništa netačnije i neistinitije od ovoga nije moglo biti kazano, a stvar je tim žalosnija imamo li u vidu da je ovo ključno mjesto Jergovićevog teksta. Stvari, naime, stoje posve obrnuto – novine su privatna platforma na kojoj više ili manje unisono pjeva zbor glasova, a u najboljem, ili najgorem su slučaju ne privatna, već platforma u vlasništvu države. Dočim je Facebook, premda pravno i tehnički privatno vlasništvo Marka Zuckerberga, neusporedivo javnija platforma za razne glasove, čija se polifonija često pretače u kakofoniju.
Jergović nesumnjivo ima pravo na dirljivu odbranu novina pred narastajućom opasnošću Facebooka, no valjalo bi da ponešto i znade o toj opasnosti. Njegove će tvrdnje čitatelja učvrstiti u ubjeđenju da popularni novinar baš i ne razumijeva tu društvenu mrežu, zamišljajući je kao nekakvo golemo čudovište sa bezbroj glava ali jednim mozgom, pa i njim nedovoljno razvijenim. A Facebook kao entitet postoji samo za Zuckerberga i za mudrijaše opće prakse, za sve ostale postoji bezbroj malih Facebooka. Da bi se Jergoviću objasnila ova virtualna mreža i njeno funkcioniranje u društvenoj stvarnosti, bilo bi potrebno posegnuti za teorijom skupova, pa bi mu onda možda i postalo jasno da profil nekog Frljićevog kritičara nema ama baš nikakve veze sa profilom nekog Japanca, pasioniranog navijača JR East Furukawe. No za takvu poduku ovdje nema prostora, niti je pristojno podučavati nekoga ko sam nije tražio da bude podučen.
U pretposljednjem pasusu svog sastava Jergović nastavlja sa iznošenjem proizvoljnih i netačnih sudova, koje neće ublažiti ni to što je popularni novinar u njemu konačno uspio polučiti razliku između mišljenja kao individualnog čina i mnijenja kao kolektivnog. Tvrdnje da su novine posljednja brana individualnog mišljenja i garancija opstojnosti demokracije nisu samo neutemeljene, već su i reakcionarne. Skoro da čitatelj može zamisliti popularnog novinara kako putuje kroz vrijeme e da bi svojoj kritici podvrgao i jednog Gutenberga, čija je presa utrla put novinama, ali i Facebooku. A može se i nasmijati Jergovićevoj navadi da brani novine, ispoljavajući pri tom strah od – novine.
Uklonjeni Jergovićevi tekstovi
Tvrdnju da bez novina nema demokracije posve će obesmisliti podsjećanje na postojanje glasila poput Völkischer Beobachtera, Der Stürmera ili Pravde iz sovjetske ere, premda je ona i prije toga obesmišljena nastojanjem popularnog novinara da medije svede samo na novine. Uostalom, ne moramo ići tako daleko u povijest, dovoljno je prisjetiti se ovdašnjeg tiska od prije četvrt stoljeća, pa tako i tekstova popularnog novinara, za koje se on, koliko je bilo u njegovoj moći, potrudio da ih ukloni od javnosti. Srećom, postoje očuvane arhive koje će moći poslužiti budućim naraštajima u razumijevanju prošlosti. I njegovo je tadašnje pisanje prilog dokazu da novine nisu garancija demokracije, ali da slobodna misao to jeste.
Malo se šta toliko protivi ideji demokracije kao želja popularnog novinara da monopolizira mišljenje i smislenu, bitnu javnu riječ ograniči na prostor tiskanih medija. Iz takvog se zahtjeva ne iščitava samo strah pred budećim glasovima drugog i drugačijeg, već i sklonost ka jednom centraliziranom društvu, kakvo je, recimo, postojalo u doba žuto-crne monarhije. Posve je jasna umišljena nostalgija popularnog novinara za tim vremenom, koje nije sadržano u njegovom iskustvu, ali koje on osjeća kao svoje polje slobode, jer su u to vrijeme na cijeni bile vještine krasopisa i prilježnog učenja gramatike i pravopisa. Na tu sklonost Jergović ima puno pravo, ali neka nešto prava bude dopušteno i onima koji žele moderno društvo, u suglasju sa sadašnošću i okrenuto ka budućnosti i koji ne žele da im se mišljenje utiskuje odozgo, putem novina.
Pri kraju, valja primijetiti jednu riječ što je popularni novinar upotrijebio, kada veli da se čitatelj na novinara ljuti, ali da i dalje kupuje novine. Kupuje! To je, čini se, najbitnije popularnom novinaru, koji očito gaji prijezir spram Facebooka, jer se na njemu ne mogu utržiti novci, barem ne lako.
Šta u pismenom sastavu na temu Facebooka radi mati popularnog novinara, posve je jasno – sin ima pravo pisati o vlastitoj materi u bilo kom kontekstu. Šta u toj priči radi popularni redatelj također je jasno – ako ništa, subjekt je brojnih diskusija na nekom od podskupova te društvene mreže. Ali šta u toj priči, dođavola, radi zlosrećni Edip, za kojeg nikad nije pouzdano utvrđeno da je dangubio po internetu, to već ostaje posve nejasno. Izuzev ako tu nije riječ o poznatoj navadi popularnog novinara da piše tekstove sa ključem, one iste na koje drugima licemjerno odriče pravo. Ostaje nam, dakle, da budemo strpljivi, a vrijeme će već pokazati da li je pominjanje Edipa bilo puko razmetanje školskim znanjem pred udivljenim publikumom ili je taj Edip fejsbučar, koji nikakve veze nema sa svojim antičkim imenjakom, zasad neimenovani cilj Jergovićev.
