Jedva čekam da se u narednih dva-tri dana Predsjedništvo Bosne i Hercegovine očituje, te da u redovnoj proceduri Parlamentu BiH proslijedi, iskristalizira prijedlog za budućeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, dužnost koja se u normalnim, uređenim demokratskim državama atribuira kao „premijer države“.
Nije mnogo prošlo od općih i lokalnih izbora, svega osam mjeseci, sitnica, a parlamentarne su se pobjedničke stranke konačno prošle nedjelje uspjele dogovoriti da bi šef državne vlade trebao biti iz „reda hrvatskog naroda“. Koliko se može golim okom vidjeti, u budućem Vijeću ministara samo je jedna nepoznanica: hoće li ministar vanjskih poslova biti iz reda srpskog naroda (strašan je to, nenadmašan red, rad, discpilina! ) ili će se morati prvi diplomata BiH tražiti unutar reda Zlatka Lagumdžije, SDP-a, prevejanog diplomate (čini mi se od rođenja).
Eto, barem je taj princip usuglašen, bratsko- džentlmenski dogovoren, da predsjedavajući buduće državne vlade bude Hrvat.
Prije više ne znam ni koliko vremena, dok su osokoljeni SDP-ovci „bez obzira na boju i naciju“ pikirali na čelnu izvršnu funkciju u državnoj vlasti, diskretno sam podsjetio da je od Daytona do danas na čelu Vijeća ministara Hrvat bio ukupno pola godine (Martin Raguž) ako ne računamo onih nekoliko mjeseci u kojima se Zlatko Lagumdžija poigravao sa „ekspertom“ iz svoje stranke Božidarom Matićem, pa mu zbog „konceptualnog neslaganja“ preuzeo premijersku stolicu. I da to, u najmanju ruku, upozoravao sam, krši principe političke pristojnosti i „običaja neratovanja“
Tri su kandidata nominirana za budućeg predsjedavajućeg Vijeća ministara: koalicija dva HDZ-a predložila je Borjanu Krišto, SDP i pridruženi stranački sateliti isturili su profesora Slavu Kukića, a neko, ne zna se ko (sumnja se na starog Lijana, lokalnog mudraca, mesno-prerađivačkog šereta i švercerskog vizionara iz Širokog Brijega) predložio Mladena Ivankovića Lijanovića...
Svaki od ova tri prijedloga, koja su stigla iz federalnog političkog kruga (Milorad Dodik se tu nije petljao, niti je namjeravao), svjedoče o istoj stvari, reflektiraju isti patološki politički standard: nikome od aktera na federalnoj političkoj sceni (jer izbor je na tu razinu adresiran) nije stalo do kvalificirane, kompetentne vlasti na državnoj razini. Dakle, i jednima i drugima, i navodnim rušiteljima i navodnim braniteljima BiH, izbor državnog premijera je posljednja rupa na svirali.
Kada Dragan Čović (podržan mudrim doktorom Božom Ljubićem, čovjekom nepopustljivog kontinuiteta) predloži za premijera/premijerku napirlitanu, ustreptalu „Tajči“ iz Kantona deset, Tomislavgrad- Livno, Borjanu Krišto, to prosječnom građaninu izgleda kao sočna, uvjerljiva zajebancija, a istovremeno i uvreda.
Nema nijednog privatizacijskog skandala, od agonije autobusko-transportnog sektora u Livnu do raznih privatizacijskih svinjarija u Tomislavgradu, a da Čovićeva poluhercegovačka sponzoruša Borjana Krišto nije duboko i široko uplela svoje brižljivo njegovane prste.
Bila je ljupka plavuša Borjana solidan broj godina i ministrica pravde u Vladi Federacije, ostala je upamćena po jezivo skupoj porudžbini automobila sa specijalnim efektima, koji je, ako se dobro sjećam, koštao prerko dvjesto hiljada maraka. Budžeti/proračuni, od županijskih do federalnih, milione su maraka investirali- prosuli u Borjanu Krišto od Daytona do danas, a ne vidim baš da se to pokazalo racionalnom, samoodrživom investicijom.
Hoću reći da onaj ko predloži Borjanu Krišto za državnu premijerku šalje jasnu poruku o svom viđenju smisla i perspektive države- beznadežan slučaj, „raspad sistema“.
Kakve, međutim, širi poruke onaj drugi politički tabor koji je delegirao profesora socioloških znanosti iz Posušja Slavu Kukića za premijera Bosne i Hercegovine? Još gore i još beznadežnije. Smio bih se kladiti, da je, kojim slučajem, premijer morao biti Bošnjak, Lagumdžijina kadrovska kombinatorika bi umjesto Kukića izbacila onoga kockastoga prijatelja, medijskog teroristu Adila Kulenovića! To je, ugrubo, isti politički krug i interektualni obzor!
Ako bi, a to uopće nije isključeno, sociolog širokog spektra afinitita i širokih ambicija Slavo Kukić bio izabran za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, država bi izgledala kao Federalna televizija čiji je je on uređivački, kadrovski i idejni ravnatelj-guru skoro punu deceniju - pseudostaljinistički kazamat poluotvorenog tipa, čvrsto umrežen korupcijskom armaturom..
Mladena Lijanovića kao obiteljskog favorita (jedini ima nekakav, kakav-takav završen fakultet, brat mu Jerko, ministar u Vladi Federacije, ima niži suhomesnati zanat završen) za premijera BiH neću ovom prigodom zahvatati. Oprostit ću mu sve uvozno smeće koje sam pojeo u njegovim delikatesnim mesnim prerađevinama, „uzorcima“, a on carinski liberalno nabavljao i tržišno podsticajno plasirao.
Problem je, ipak, dosta kompleksniji: iz kandidata i kandidatura za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH iščitavamo šta i kako pojedina stranka, ili koalicija misli o budućnosti, eventualnim perspektivama države Bosne i Hercegovine. Onaj ko na čelu izvršne državne vlasti želi vidjeti višestruko nepotvrđenu livanjsku pravnicu Borjanu Krišto, ovoj zemlji ne misli ništa gore od onih koji su na to mjesto planirali postaviti nestranačkog sociologa iz Posušja Slavu Kukića.
Država, Bosna i Hercegovina, podsjetimo, nema svojih izvornih prihoda - njenu budžetsku sudbinu u rukama drže entiteti, pa je kao takva u osnovi neatraktivna, neprimamljiva. Važno je bilo, nakon izbora, vidjelo se to, brzo, užurbano, možda i neustavno i nezakonito, staviti šapu na entitetske finansijske i druge resurse. (Ni ovo se ne odnosi na Dodika koji je za svoju kleptokratsku pohlepu dobio natpolovičnu izbornu legitimaciju).
Šta će Lagumdžiji, Tihiću država ako joj je kasa prazna: novac je negdje drugdje - u javnim preduzećima, kantonalnim, federalnim... Recimo, budžet za javno zdravstvo u Federaciji BiH nije mnogo manji od budžeta Vijeća ministara BiH; „Elektroprivreda BiH“ godišnje vrti više novca od svih državnih institucija zajedno. Pa nije Lagumdžija budala da svoga vjernog asistenta (po)stavi u Vijeće ministara BiH, a ne u „Elektroprivredu BiH“!
Da je Dragan Čović u prilici, a eto nije, đavla bi svoju livanjsku mezimicu Borjanu Krišto rukama i nogama gurao za državnu premijerku - drmala bi u nekim drugim i drugačijim okolnostima Borjana „Eronetom“, ili, barem, „Elektropivredom Herceg Bosne“.
Milorad Dodik je još uvijek aktuelnog bh. premijera Nikolu Špirića prije četiri-pet godina deložirao u Sarajevo, samo da mu ovo drvarsko zekeralo ne smeta i ne mota mu se oko nogu dok on završava krupne i nepovratne poslove u Banjoj Luci...
Ko će, dakle, biti premijer, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, potpuno je irelevantno, retoričko pitanje- biti će onaj do kojeg je njegovoj matičnoj stranci najmanje stalo!
