Kad je 9. svibnja 1950. Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, predložio ujedinjavanje francuske i njemačke industrije ugljena i čelika pod zajedničku upravu, nije mogao ni zamisliti koju će lavinu pokrenuti. Taj se famozni trenutak danas slavi kao Dan Europe.
Europska unija (EU) je jedinstvena regionalna međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država kroz koju zemlje-članice ostvaraju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti te zaštita prava i interesa svojih građana. Nastala je kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Francuske, Njemačke, Italije te zemalja Beneluxa). EU formalno je uspostavljena 1. studenog 1993., stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji i kao Ugovor iz Maastrichta). EU trenutno broji 27 država članica. Prostire se na 4.325.675 km², a broji oko 496 milijuna stanovnika. No, ne bih previše gnjavio informativnim podacima...
Uz očite prednosti i primamljive blagodati Europske unije, kao što su zajedničko tržište, slobodne granice, zajednička valuta te posebno nada u bolji i kvalitetniji život, sve su očitije određene nepoznanice, sjene i neizvjesnosti. O čemu se radi? Europska unija nije gotov i do kraja zamišljen projekt nego ideja na čijoj je realizaciji potrebno neprekidno i promišljeno raditi. Potrebno je imati na umu da je Europska unija kao zajednica utemeljena na paradoksu. Ona, naime, nije nastala kao produkt svog povijesnog identiteta nego ga još uvijek stvara rješavajući političkim sredstvima konfliktne situacije prirodnog stanja.
Da bismo shvatili o čemu se ovdje zapravo radi, potrebno je razlučiti neke stvari. Stojimo pred paradoksalnim pitanjem: je li uopće moguće izgraditi jedinstvenu i nadnacionalnu društveno-političku zajednicu tako da se očuva postojeći pluralizam različitih povijesnih tradicija i kultura i mir među njima?
Budući da je odnos svakog državnog entiteta i Europske unije kompliciran i individualan te da je ovaj paradoks gotovo pa nemoguće dijalektički razriješiti, suvremeni su teoretičari europskog ustavnog prava podijeljeni: jedni su skeptični prema Europskoj uniji kao paradigmi političkog jedinstva dok drugi smatraju da se europsko jedinstvo treba graditi na političkim odnosima, a ne na prosvjetiteljskim tezama o jedinstvu ljudskog roda ili pak stvaranju europske nad-nacije.
Jedno od gorućih pitanja jest Ustav Europske unije. U veljači 2002. godine Europska je unija sazvala međuvladinu konvenciju čija je zadaća bila razmotriti potrebu Ustava EU-a. Konvencija je tijekom jednoipolgodišnjeg rada izradila prijedlog Ustava koji je sadržavao nacrt novog funkcioniranja institucija Unije. Europski ga je parlament potvrdio u siječnju 2005. godine.
Protivljenjem Belgije i Francuske nije se mogao postići konsenzus da se u preambuli Ustava spomene Bog pa se umjesto toga išlo na najmanji zajednički nazivnik spominjući neutralni izraz „duhovno-religiozne tradicije“ na kojem je nastala Europa. Spomenuti Ustav jest dokument koji ne svjedoči samo o rastanku s državom kao novovjekovnom političkom zajednicom, nego i s filozofsko-teološkom legitimacijom političke volje naroda kao sekularizirane Božje volje.
U Ustavu se više ne spominju ni riječ Bog ni povijesno isforsirana riječ narod. Nespominjanje Boga i kršćanstva u preambuli Ustava Europe kao duhovnog temelja europskog zajedništva naišlo je na protivljenje i nezadovoljstvo mnogih europskih kršćana.
Postoje tri modela prema kojima je u pojedinim zemljama uređen odnos između države i Crkve. U Ujedinjenom Kraljevstvu još je uvijek na snazi model državne Crkve, gdje je Anglikanska crkva – povlaštena državna Crkva. U Njemačkoj pak imamo model podjele kompetencija i državno-crkvene suradnje. Postoji čitav niz područja u javnome životu gdje kršćani mogu djelovati. Osobito im se priznaje iznimno značenje u društvu i od njih se čak očekuje doprinos u pogledu očuvanja i zaštite ljudskog života i dostojanstva ljudske osobe.
S druge pak strane imamo Francusku, u kojoj je prisutan model laicizma ili stroge podjele duhovnog i svjetovnog područja. Vjersko opredjeljenje je, prema tom modelu, privatna stvar pojedinca. Crkve, dakle, imaju posebnu pa čak i značajnu ulogu u pojedinim državama članicama Europske unije. Ali, na razini same EU – njihov je položaj neodređen.
Sve je ovo razumljivo. Profanacija se svijeta više ne treba smatrati uvredom. U modernim vremenima nevjerovanje prestaje biti prkosom i izazovom, a vjera gubi svoju misionarsku sigurnost ili prijašnju isključivost. Staljinistički šok odigrao je odlučujuću ulogu u toj evoluciji: nastojeći izbrisati svako kršćansko pamćenje, otkrio je brutalnom jasnoćom da svi mi, vjernici i nevjernici, bogohulnici i bogomoljci, pripadamo istoj kulturi ukorijenjenoj u kršćansku prošlost bez koje bismo bili sjene lišene sadržaja, brbljavci bez rječnika, konfuzni duhovni apatridi umotani u plašt sumnjive religioznosti.
Dedivinizacija Europe i svijeta jedna je od karakteristika modernog doba. Ali dedivinizacija ne označava nužno ateizaciju. Unatoč izričitom nespominjanju Boga, u europskom su Ustavu ipak prihvaćene humanističke vrijednosti.
Francuska i Belgija su ipak pod krinkom političke korektnosti i svjetonazorske neutralnosti praktično nametnuli svoj laicistički model uređivanja odnosa između Crkve i države. Treba demokratski poštovati volju određenih država članica EU koje ne žele kršćansko obilježje Europske unije, ali, ako već težimo ideološkoj neutralnosti i neobojenosti, onda se Europa mora osloboditi i Kantova univerzalizma, prosvjetiteljskog kozmopolitizma i ontološkog apriorizma.
Ako se već teži društveno-političkoj neutralnosti, Europa onda mora očuvati svoju sposobnost da političkim sredstvima rješava aktualne konfliktne situacije. Europa na taj način izgrađuje svoj novi identitet koji ne potječe ni iz nesložne prošlosti njezinih članica, ni iz njihovih različitih predodžbi o budućnosti, nego se izgrađuje u djelatnoj i konkretnoj društveno-političkoj stvarnosti.
