Ako ni zbog čega drugog, povjerljive depeše američkih ambasada u regiji, koje posljednjih dana stihijski, nezaustavljivo cure putem WikiLeaksa, važne su zbog toga što svjedoče kako je, doduše dosta kasno, ali ne i prekasno, raskrinkan i analitički vrlo utemeljeno raspršen mit o ''pragmatičnim'' balkanskim političarima. Ko je taj mit, taj prauzor prvi pohvalio, pustio u javni, diplomatski prostor, neka ostane tema za drugu priliku, ako se ukaže.
Općenito, što se tiče tih senzacionalno-fatalnih informacija američke diplomacije u slučaju Bosne i Hecegovine i vjerodostojnosti državnih činovnika koji referiraju svojoj Vladi ''presjek saznanja», ne nalazim ništa što već nije opisano manje ili više argumentirano i što nije u tijesnoj vezi sa činjenicama: da je, primjerice, član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović pod «snažnim pritikom i utjecajem Milorada Dodika''.
Da se to senzacionalno ''vikiliksovsko otkriće'' nije plasiralo u socijalno-društvenu mrežu, mi bismo živjeli u kolektivnom neznanju i amneziji: to da je Radmanovićeva kćerka glavna urednica neustrašivih Nezavisnih novina i da je Vlada Republike Srpske u taj kriminalno osmišljeni list izdvojila pogolemu količinu para.
Da nije bilo povjerljive, ''top secret'' korespondencije američkih diplomata, teško da bismo ikada saznali i niz sličnih pikanterija; da je vlasnik ''Nezavisnih novina'' Željko Kopanja blizak Miloradu Dodiku, kao i da je Kopanjina medijsko-poduzetnička imperija debelo honorirana iz budžetskih sredstava Vlade Republike Srpske, da je dobila milione maraka na raznorazne ''samoodržive'' projekte.
Da nije ''Wikileaksa'', kako bi se znalo da je Željko Komšić suštinski konfuzan, nekarakteran, nesamostalan lik, konformistički malograđanin kojim upravlja lider njegove partije Zlatko Lagumdžija i šef kabineta Amir Ibrović kojeg američki diplomati portretiraju kao ambicioznu budalu ''koja drži duge monologe pod utjecajem alkohola''.
Baš mi žao što neki dan, kada sam razgovarao sa ''visokopozicioniranim američkim diplomatama'' nisam licitirao, nametao osobnu frustraciju - najmanje tri službena vozila uz prateću kontradiverzionu mašineriju nadziru svaki korak djeteta Željka Komšića.
Kadli-tadli, prijavit ću tu uzurpaciju javnih fondova nekom ''visokopozicioniranom američkom diplomati''. On to brzopotezno proslijedi u Washington, direktno na ruke Hillary Clinton, upetlja se u to i WikiLeaks uz čiju pomoć saznajem sadržaj svoje cinkaroško-šmekerske poruke: ''Ima li državni činovnik zakonski osnov za takvu uzurpaciju javnih fondova?''. Vjerujem da nema, ako baš nije dubinski ''pragmatičan''.
Strašno je bio pragmatičan, tako barem govore izvori iz Državnog odvjetništva Hrvatske, bivši premijer susjedne zemlje Ivo Sanader; kad ti taj nešto obeća nema šanse da te prevari čim dadneš stanovitu proviziju u parama, satovima, nekretninama.
U barem desetak knjiga različitih hohšhtaplera, memoara, sjećanja... u kojima je opisana kataklizma na ovom dijelu Balkana i Evrope, autori portretiraju Slobodana Miloševića kao nacionalistu, ali ''pragmatičnog'', umjerenog, sklonog kompromisu i produktivnoj ''razmjeni mišljenja'' sa neistomišljenicima.
Pričao mi je Haris Silajdžić kako je u nekoj fatalnoj noći tokom pregovora u Daytonu uspio nagovoriti Miloševića da Ustikolinu prepusti Fedaraciji.
''U Ustikolini se nalazi jedna od najstarijih džamija na Balkanu, izgrađena u 16. Stoljeću'', iznosi Haris argumente. ''Daj, bre, Harise, ja sam tebe smatrao Evropejcem, a ti mi iste argumente nudiš kao ovi moji luđaci sa Pala. Dat ću vam tu pišljivu Ustikolinu, samo da vidim gde se tačno nalazi. Pa, baš sam sinoć dao Sarajevo Aliji jer je to čovek zaslužio - ko zadnji bednik ulazio i izlazio kroz nekakav jebeni tunel''. Oduševljeni su bili i američki i njima bliski diplomati pragmatičnošću Slobodana Miloševića u Daytonu.
Brojni su primjeri i demonstracije primijenjene pragmatičnosti na ovim našim jadnim, uzbudljivim prostorima. Pragmatičnijeg čovjeka od Jadranka Prlića do sada nisam upoznao: nešto se u toj njegovoj životnoj ideji-vodilji, ipak očito krivo rasplelo - čim je postao punoljetan, odlučio je biti pragmatičan. Pragmatično-nepragmatično, Prlić dreždi u scheveningenskoj tamnici, ćuzi, i proklinje dan u kojem je pristao biti predsjednik Vlade Herceg-Bosne i potpisati neke dokumente koje niko normalan, nepragmatičan, ne bi potpisao.
Neobično, iznenađujuće pragmatičan bio je i Momčilo Perišić, komandant zloćudne Vojske SR Jugoslavije, ili kako se već zvala ta okrutna soldateska, starješina i od prije dva-tri dana prvostepeno presuđeni ratni zločinac Perišić kad je Miloševiću rekao da nije baš pametno u datom trenutku delikatnom, osjetljivom pokrenuti još jedan rat - onaj na Kosovu; Milošević ga je, naravno, smijenio.
Negdje u isto vrijeme kada je skinuo glavu još jednom prevejanom pragmatičaru Jovici Stanišiću - i tom se elegantnom monstrumu, šefu Državne bezbednosti Srbije u Haagu sudi zbog ''prekomjerne upotrebe pragmatičnosti'' i teško da će se izvući od optužnice za serijske zločine počinjene od Knina pa do Srebrenice.
Morat će se u ovdašnjem jezičkom horizontu, semantičkom prostoru, što brže to bolje pronaći, ili barem dograditi, odgovarajući etičko-humanistički ekvivalent za potpuno sadržajno ispražnjeni i moralno obeščašćeni termin ''pragmatizam''.
Previše je pragmatičnih hulja, ubica, pljačkaša, što po zatvorima, što na slobodi, da bismo imali pravo i slobodu biti ravnodušni prema toj pošasti. Je li adekvatna alternativa kazati ''efikasnost''? Moguće, ali prije toga mora stajati ''odgovorna efikasnost'', privatna, javna, lako provjeriva...
Bez takve vrste kontrole teško da ćemo uspjeti izdržati invaziju pragmatičnih, osokoljenih pokvarenjaka i nemilosrdnih bešćutnih uzurpatora...
