Rezultati po tagu: Boris Čerkuč

Nekako se to pitanje samo nameće – jesu li naši studenti zbilja toliko lošiji štof za mijenjati stvari u društvu ili je teren za igru ovdje ipak puno grbaviji?

Jedini pravi bojkot bio bi onda kad bi bojkotirao samog sebe  i priznao sebi kako nije smiješno i da se fakat moglo preživjeti i s jednom jedinom vrstom jogurta. No, nazad iz konzumerizma u komunizam ipak neće ići.

Je li vas do sada uopće zanimalo kolika će vam biti mirovina? Da jest, vjerojatno bi se čambali oko plaće k'o divlja mačka, a ne pravili se mrtvi, k'o mačak Garfield.

Ako ste barem jednom u životu pogledali film "Dobar, loš, zao", taj klasik velikog Sergija Leonea, onda se vjerojatno sjećate i stalne međuigre dva lika koja bi počinjala sa "There's two kind of people, my friend…".

Još uvijek sam u dvojbi, plakati ili se smijati, nakon što sam na nekoliko prilično eminentnih televizija i portala u zemlji naišao na objašnjenja ljudima kako razlikovati bruto i neto plaću. Na vakat, rekao bi stari svijet.

Kad bi želje zbilja imale moć, Svijet bi bio, kažu, ljepše mjesto. No, želje nisu samo lijepe novogodišnje, ima i onih kroz godinu, manje lijepih.

Postoje Azija, Mala Azija, Euroazija…a postoji i kurtoazija. Čak ni vrhunci kurtoazije ne mogu dobaviti najviše mogućnosti poruke da se misli pozitivno!

Je li vam se dogodilo da ste ikada čuli da se netko ovdje prepao tog slavnog dolaska AI-ja?  Je li vas ikada netko povukao za rukav i pitao – a što ćemo sutra?

Život, kaže jedna reklama, čine male stvari. Time vas pozivaju da njegujete jutarnji ritual uz njihov proizvod. Ovo je priča o ritualu koji skoro da izumire, k'o drevno žrtvovanje Bogu Sunca.

Ako je škola temelj društva, bojim se kako su temelji odavno pustili vlagu, beton se rasipa, a armatura prohrđala.  Za sve ostalo tu je mastercard.

Ne treba biti posebno oštrovidan pa ne skužiti kako živimo zadnje trenutke klasične slobode kretanja, kao krune čovjekovog napretka kroz dvadeseto stoljeće.

Čovjek često u porazima u svakodnevnom životu zaboravi na svoju najveću pobjedu. Onu zbog kojeg bi se svaki životni poraz trebao činiti manjim, beznačajnijim i smiješnim. Pogotovo, ako je iznuđen.

Urbani način života podrazumijeva javni prijevoz. Gledajući po gužvi u rijetkim autobusima, mi smo u kamenom dobu. Na tvrdoj stini budućnost pišemo.

Nije lako Donaldu Trumpu. Još mu se otkucaji srca od ushićenja nisu vratili u normalu, još nije pošteno ni sjeo da malo dahne dušom, a odavde ga zasulo čestitkama. Valja to sad pročitati.

Otkad je svijeta i vijeka postoje najmanje dvije verzije, dva viđenja istog događaja. Zato su ljudi nekad davno i izmislili suce.

Zaboravismo izbore kao da ih nije ni bilo. Tu i tamo naiđeš na zaostali, naravno, nesklonjeni plakat, pa ne znaš bi li se prvo nasmijao, ili je bolje zaplakat'?

Žrtve će jedino ispravno oplakati društvo koje će iz njihovog stradanja izvući pouke. Da se, recimo, prestanemo nemilosrdno igrati s prirodom i plesati na ivici žileta. No, znam ja nas…

Kad se sve sabere i oduzme, neobično mirno skončat će ova kampanja za mostarske lokalne izbore. Suprotno očekivanjima, a i željama nekih, Mostar se možda i umorio od očekivanja drukčijeg i prihvatio sebe kakav već jest.

I UEFA bi nam pozavidjela kako smo posložili kvalifikacije na izborima u gradu i kako će sve prštati od spektakla u velikom finalu, kojem datum, dakako, još nije određen.

Ovim putem najsrdačnije se zahvaljujem svom imenjaku, Borisu, ili onome tko mu je planirao put, što nije navratio u ove naše krajeve.

Najgora rabota je kad misliš da radiš za sebe, a zapravo radiš za drugoga. Najgori osjećaj je kad misliš da si im ga šuknuo, a zapravo si ga sam sebi.

Novinarka koja otvoreno govori o problemu organiziranog kriminala, vezama sa policijskim i političkim strukturama, švercu cigareta, putevima droga gošća je novog izdanja podcasta Bljesak Live.

Što više prolazi vrijeme, sve sam nekako više uvjeren kako je dostojanstveno ostarjeti prava umjetnost. Možda i najveći izazov od svih izazova za svakog pojedinca.