Na današnji dan prije 45 godina, 22. srpnja 1979. izvršio je samoubojstvo proslavljeni mađarski nogometaš Sándor Kocsis.
Rođen je u Budimpešti 21. rujna 1929. godine, a karijeru je počeo u mađarskim nogometnim klubovima Kobanyai TC, Ferencvárosu i Honvédu.
S ekipom Ferencvárosa (1946–50) bio je prvak Mađarske, ali s Honvedom SE Budimpešta osvojio je čak 5 prvenstava (1949/50., 1950., 1952., 1954., 1955) i bio najbolji ligaški strijelac (1951., 1952., 1954).
Za Ferencváros je u 89 nastupa postigao 70 golova, a za Honved 153 golova u 145 nastupa.
Godine 1956., Sovjetski Savez napao je Mađarsku. Nogometaši Honvéda, među kojima i Sándor Kocsis, tada su bili izvan zemlje, jer su nastupali u Kupu prvaka. Odlučili su, da se neće vratiti kući. Organizirali su turneje po Italiji, Portugalu, Španjolskoj i Brazilu na kojima su igrali utakmice i sakupljali novac, da prežive.
Morali su pauzirati godinu dana, jer nisu dobili dozvolu za igranje. Karijeru je Kocsis nastavio u Švicarskoj nastupajući za Young Fellows iz Berna (1957–58), te za Barcelonu (1958–65), s kojom je osvojio 2 španjolska prvenstva (1959., 1960), 2 kupa (1959., 1963) i Kup velesajamskih gradova (1960).
Na ukupno 335 prvoligaških utakmica postigao je 294 pogotka. Za reprezentaciju Mađarske (1948–56) odigrao 68 utakmica i postigao 75 pogodaka. Sudjelovao na SP-u (1954) u Švicarskoj kada je Laka konjica osvojila drugo mjesto. S 11 pogodaka bio je najbolji strijelac SP-a (5 utakmica – prosjek 2,2 pogotka).
Kao izrazit strijelac odlično je pucao objema nogama, a za razliku od mnogih "topnika" svjetskog nogometa imao je i snažan udarac glavom, zbog čega je i zvan "Zlatna glava".
Svoj prvi međunarodni hat-trick postigao je 1949. protiv Švedske, sljedeći hat-trick imao je protiv Finske. Kocsis je postigao ukupno šest golova na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine kada je mađarska reprezentacija osvojila zlatnu medalju.
Bio je član "zlatne reprezentacije" Mađarske koja između 1950. i 1954. na 34 utakmice nije doživjela poraza. U tandemu sa slavnim Puskásom bio je "stroj za golove".
Zajedno s Ferencom Puskásom, Zoltánom Cziborom, Józsefom Bozsikom i Nándorom Hidegkutijem činio je okosnicu te legendarne momčadi.
U Kocsiseve velike uspjehe također se ubrajaju dvije nezaboravne utakmice mađarske reprezentacije protiv Engleske.
Prva je bila 1953. godine na Wembleyu i rezultat je bio 6:3 za Mađare, a druga 1954. godine u Budimpešti gdje je rezultat bio 7:1 za Mađare. Na utakmici na Nep stadionu u Budimpešti, Kocsis je dao dva gola.
Nakon igračke karijere kraće vrijeme bio je trener u Hérculesu iz Alicantea (1970–71), a potom je u Barceloni vodio restoran.
Uskoro su ga počele stizati bolesti, jedna za drugom. Tromboza, karcinom želuca, amputacija noge. Posljednje dane je proveo u klinici, u Barceloni. Uz sve bolove koje je trpio, tugovao je za svojom Mađarskom.
Nije želio čekati prirodni kraj, toga dana izveo je svoj posljednji skok...
