Piši tri, ne pamti ništa

Razmazio nas je Zrinjski. Pet pobjeda u prvih pet prvenstvenih utakmica napravile su ono što svaka dobra momčad napravi svojim navijačima: pomaknule su granicu očekivanja. Odjednom više nije dovoljno pobijediti. Očekuje se da se utakmica riješi na vrijeme, da se protivnik otvori, da Bilbija zabije, Abramović nešto napravi, da obrana odradi svoje i da se na kraju sve pretvori u još jednu mirnu večer. Plitak potok, kako bi rekli. Samo što nogomet, srećom, nije uvijek plitak potok.

Protiv Širokog Brijega Zrinjski nije odigrao utakmicu koja će se prepričavati zbog ljepote nogometa. Nije to bila predstava momčadi koja je protivniku ostavila samo pitanje s koliko će razlike izgubiti. Bilo je puno nervoze, praznog hoda i trenutaka u kojima su gosti djelovali brže, čvršće i spremnije doći do svake druge lopte. Ali Zrinjski je napravio ono što rade momčadi koje imaju ozbiljne šampionske ambicije. Kada nije išlo, kada nije izgledao najbolje i kada je utakmica mogla otići na neku drugu stranu, pronašao je način da pobijedi.

I to je možda važnije od svega što smo gledali u Mostaru.

Nije svaki put potrebno igrati veliko

Zrinjski je rano poveo. Ivančić je ubacio, Ćuže je pokušao, a odbijenu loptu Bilbija je pospremio tamo gdje joj je bilo mjesto. I onda se činilo da će utakmica krenuti poznatim putem. Samo što Široki nije došao u Mostar gledati kako Zrinjski nastavlja svoju seriju.

Barać je onda s tridesetak metara poslao jednu loptu koju Karačić od bloka nije ni vidio. Taj pogodak je bio upozorenje da Široki nije došao biti statist u priči o šestoj pobjedi domaćina. Gosti su počeli dobivati duele, izlaziti visoko i pritiskati, a Zrinjski je sve više izgledao kao momčad kojoj se utakmica počinje komplicirati.

I upravo tu dolazimo do onoga što se u nogometu često izgubi u statistici. Velike momčadi ne pobjeđuju uvijek zato što su odigrale velike utakmice. Ponekad pobijede jer su dovoljno kvalitetne da i u lošijoj utakmici pronađu dvojicu ili trojicu igrača koji mogu napraviti razliku.

U nedjelju su to bili Karlo Abramović i Nemanja Bilbija.

Abramović je cijelu utakmicu bio jedan od rijetkih koji je pokušavao nešto promijeniti kada je igra zapela. Prodoran, neugodan, spreman povući loptu prema naprijed i izazvati problem. Bilbija je, s druge strane, napravio ono što radi godinama. Nije potrebno puno objašnjavati kapetanu što treba napraviti kada mu lopta dođe u kazneni prostor. Jedna prilika, jedan trenutak, jedan potez i 2:1.

Možemo pričati o tome je li Zrinjski zaslužio pobijediti, je li Široki bio bolji u pojedinim dijelovima utakmice ili je igra mogla izgledati drukčije. Sve to stoji. Ali šest pobjeda iz šest utakmica također stoji.

A to se ne briše zato što jednu utakmicu nisi odigrao kako si zamislio.

Široki je imao ono što Zrinjski nije

Široki je, zapravo, napravio puno toga dobroga. Gosti su bili brži na odbijancima, agresivniji u duelima i nisu dopustili Zrinjskom da utakmicu kontrolira onako kako je možda očekivao nakon ranog vodstva. Kada su dobili jedanaesterac, činilo se da imaju idealnu priliku vratiti utakmicu na početak.

I onda Goran Karačić.

Virgili je uzeo loptu, namjestio je na bijelu točku i pokušao izjednačiti. Karačić je pročitao udarac i obranio, a nakon VAR provjere Peljto je ostao pri odluci. Umjesto 2:2, ostalo je 2:1.

Tu se, zapravo, vidi koliko je tanka granica između pobjede i priče o tome kako je Zrinjski odigrao ispod očekivanja i prosuo bodove u utakmici u kojoj je imao vodstvo. Da je lopta završila u mreži, danas bismo vjerojatno pričali o tome kako je Široki nadigrao domaćina u drugom dijelu i kako je Zrinjski prvi put posustao. Ovako pričamo o šestoj pobjedi.

Nogomet je ponekad bezobrazno jednostavan.

Rožman neće biti oduševljen svime

Simon Rožman nakon ove utakmice sigurno neće imati isti izraz lica kao nakon nekih prethodnih pobjeda. Ne zato što je izgubio utakmicu, nego upravo zato što je vidi ono što mi s tribine ili ispred televizora često ne vidimo. Vidi gdje je momčad kasnila, gdje je izgubila duel, gdje je mogla bolje stajati i gdje je protivniku ostavila previše prostora.

Posebno neće oduševiti ono što su donijele zamjene.

Niko Gajzler i Igor Savić jednostavno nisu donijeli ono što je Zrinjski u tom trenutku trebao. To ne znači da su loši igrači niti da jedna utakmica mijenja bilo čiji status. Ali činjenica je da se njihov ulazak nije dogodio u trenutku kada je momčad izgledala bolje. Naprotiv, uklopili su se u opću letargiju koja je u pojedinim trenucima zahvatila Zrinjski.

Kod Savića će posebno ostati potez neposredno prije kaznenog udarca. Takve situacije treneri najviše analiziraju jer nisu stvar slučajnosti. Kada imaš utakmicu pod kontrolom, ili barem rezultat koji ti odgovara, ne smiješ protivniku pokloniti ono što možeš izbjeći.

Karačić je taj poklon na kraju vratio pošiljatelju.

Piši tri, ne pamti ništa

I zato je možda najbolje ovu utakmicu ne pamtiti previše.

Piši tri, ne pamti ništa.

To nije poziv na zaborav, nego vrlo jednostavna filozofija momčadi koja želi biti prvak. Nije potrebno svaku pobjedu pretvoriti u remek-djelo, niti nakon svake lošije predstave tražiti razlog za paniku. Šest utakmica, šest pobjeda. To je ono što ostaje iza ovog hercegovačkog derbija.

Zrinjski je ranije znao gubiti utakmice koje je mogao i morao dobiti. Znao je imati više igre, više prilika, više posjeda, a na kraju ostati praznih ruku. Ovaj put nije bio najbolji, ali je uzeo sve. To je možda najvažnija promjena koju je ova momčad pokazala.

Jer prvenstvo se ne osvaja tako što svaku utakmicu odigraš savršeno. Prvenstvo se osvaja tako što u utakmicama u kojima nisi savršen pronađeš način da ne izgubiš ono što si do tada napravio.

A Zrinjski je napravio puno.

Šest pobjeda. Šest utakmica. Sto posto.

Sada slijedi Banja Luka.

Tamo će biti manje važno kako je izgledao Široki, kako je Barać zabio s trideset metara ili kako je Karačić obranio penal. Tamo će opet trebati napraviti ono što ova momčad zasad najbolje radi: pronaći način da utakmicu završi u svoju korist.

Jer ja sam skitnica...

Sve Dujine komentare pročitajte OVDJE.