Nije bila subota, bila je nedjelja. Stvari su polako izmicale kontroli, iako su ljudi pokušavali živjeti. Morali su. Nedjelja je trebala biti još jedna ona klasična. Barem na papiru. Jer rat je bio sve bliže. Neke utakmice su odigrane u subotu, neke su ostavljene za nedjelju.
Radilo se o susretima 25. kola tadašnje Prve savezne lige. Koju su igrali klubovi iz BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Drugi program one televizije nije "vrtio" politiku, nedelja je obično nudila sportsko popodne koje su organizirali i realizirali RTV centri još uvijek pod okriljem, JRT-a.
Glavni događaj je te nedjelje bila završnica Kupa Jugoslavije za rukometaše iz Loznice na kojoj je između ostalog igrao i Borac iz Banja Luke koji će i osvojiti trofej.
Iza 15 sati u donjem dijelu ekrana "prolazili su rezultati" utakmica koje se igraju. Velež je gostovao u Subotici, Sloboda je bila u Zemunu, Sarajevo na Marakani, dok su Borac i Željezničar bili domaćini. Borac ekipi Sutjeske, Željezničar popularnim "Građevinarima" s Banjice, Radu. I kako to obično bude kada "opali" prvi metak, stvari se počinju odvijati nevjerojatnom brzinom.
Na prvom je već "izvanredni" program TV SA koji uživo nudi početak rata. Na drugom samo pored "para" Željezničar - Rad nije upisan rezultat. Nije ni mogao, jer se plamen rata polako širio Sarajevom, zahvatio je i Grbavicu. Tamo gdje je za 15 sati i 30 minuta bio zakazan početak susreta. S Vraca, naselja iznad stadiona, je počela žestoka paljba srpskog agresora.
"Plotun kakav Sarajlije vjerojatno nisu nikad čule započeo je u 14:55. Redari i nešto gledalaca panično je napustilo stadion a igrači oba tima i rukovodstva i službene osobe sakrili su se podnožju tribina. Neprekidna paljba trajala je sve do zakazanog početka utakmice u 15:30. Prestala je nekoliko minuta, a onda postala još žešća. Igrači Željezničara, jedan po jedan, predvođeni fizioterapeutom Kukrićem i trenerom Starovlahom, bježali su prema obližnjim stambenim zgradama u zaklon. Suci i delegati u službenim prostorijama čekali su da utihne pucnjava s obližnjih brda Šanac i Vraca. Igrači Rada, vidno preplašeni, šćućureni jedan pored drugog, čekali su povoljan trenutak da aerodromskim autobusom pobjegnu sa stadiona”, zapisao je dramatične trenutke tog dana reporter Oslobođenja Fuad Krvavac.
Agresor je pucao i po stadionu, meci su se zabijali u sjevernu i zapadnu tribinu, a u 15:15 sati zamalo su nastradali radio-tehničari koji su, kada je bilo jasno da utakmice neće biti, skidali opremu za radio-prijenos, a jedan metak se zabio u tribinu točno iznad njihovih glava.
Delegat utakmice je bio Božidar Lakičević iz Prištine:
"Od 11 sati stupili smo u kontakt sa svim organima u općini milicijom i gradonačelnikom, da pokušamo osigurati odigravanje utakmice. Nitko od njih nam nije mogao garantirati sigurnost. Ipak, i dalje smo ostali na stadionu i svakih deset minuta kontaktirali s milicijom, ali od garancije nije bilo ništa. Igrači Rada koji su istog dana doputovali avionom željeli su odigrati susret bez obzira na situaciju u gradu. I taman kad smo počeli praviti zapisnik, a igrači i suci otišli u svlačionicu, nastao je pakao povrh stadiona Grbavice. Bilo je točno pet minuta do 15 sati. Suci ove utakmice Dragojlović (Gornji Milanovac), Simić (Zrenjanin) i Omerhodžić (Brčko) jedva su došli na stadion prolazeći od hotela brojne barikade. Međutim, pitanje je kako ćemo nazad. Ako se izvuče živa glava, naknadno ću poslati zapisnik u Savez. Moram istaći i zahvaliti se u ime igrača Rada i sudaca domaćinima koji su pružili od sve od sebe da u ovom paklu ne izgubimo i razum i glavu."
"Rad je klub bez ikakve ideologije. Interesira nas samo sport. Zato smo i pristali da u jednoj viteškoj borbi pomognemo gradu Sarajevu. Ovdje su u ovim teškim trenucima bili svi uz nas. Puno im hvala", zapisao je Krvavac tadašnju izjavu Zake Perovića, predsjednika Rada.
Svi ostali susreti su odigrani u tom kolu su odigrani. Sarajevo je poraženo na Marakani 3-1, Sloboda je pobijedila u Zemunu 1:0, dok je Borac savladao Sutjesku također minimalno. Velež je u Subotici stigao do penal boda i nakon silnih problema se nekako vratio u Mostar.
Rat je počeo, nije se mogao zaustaviti, lopte su ostale u svlačionici, dresovi također. Plamen je bio sve bliži stadionu, mjesec dana kasnije će progutati i stadion Grbavicu. Od tog 5. travnja u Sarajevu, Mostaru, cijeloj BiH, više ništa nije bilo isto.
Prvenstvo jeste završeno ali bez Sarajeva, Željezničara, Veleža i Slobode. Borac je nastavio igrati svoje utakmice, čak je i naredne bio član Prve savezne lige.
