Immanuel Kant – filozof kojeg ni do danas nismo shvatili

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Njemački filozof Immanuel Kant (1724-1804), profesor sveučilišta u Königsbergu, današnjem Kalinjingradu, rodonačelnik njemačke klasične filozofije čije učenje ima tri suštinska obilježja: kopernikanski obrt, kriticizam i primat praktičnog nad teorijskim umom, rođen je na današnji dan, 22. travnja 1724. godine.

U znaku prvog obilježja svog učenja krenuo je od pretpostavke da se predmeti moraju upravljati prema saznanju, a ne obrnuto, odnosno da su ljudske saznajne moći neovisne o iskustvu i da je čovjek zakonodavac prirode.

Pod kriticizmom je podrazumijevao neophodnost transcendentalnog ispitivanja ljudskih moći u znaku dva pitanja - "Što (kao čovjek) mogu znati?" i "Što (kao umno biće) trebam činiti?".

Primat praktičnog uma izveo je iz nemogućnosti da se zakoni slobode izvedu iz neophodnosti, odnosno iz zakona prirode, ili um iz čulnosti i razuma.

Postavio je i hipotezu o prirodnom postanku Zemlje i nebeskih tijela - Kantova kosmogonijska hipoteza.

Među njegovim djelima su: "Kritika čistog uma", "Kritika praktičnog uma", "Kritika rasudne snage" i "Opća povijest prirode i teorije neba".

Njegova gledišta i danas imaju značajan utjecaj na suvremenu filozofiju, posebno na poljima metafizike, epistemologije, etike, političke teorije i estetike.

Kantova "Kritika čistoga uma" još ni danas nije potpuno protumačena. Potrebno je postaviti pitanje što je Kant zapravo želio pišući to djelo. On je već u predgovoru i uvodu jasno istaknuo problematiku koju bismo mogli izraziti pitanjem: je li metafizika moguća? Ta je problematika osobito došla do izražaja u protivnosti racionalizma i empirizma, dogmatizma i skepticizma, u prihvaćanju i odbacivanju metafizike. "Kritika čistoga uma" se sastoji od predgovora prvom izdanju, predgovora drugom izdanju, uvoda i dva glavna dijela: transcendentalne teorije o elementima i transcendentalne teorije o metodi. Prvi dio, koji je opsegom najveći, dijeli se opet na dva dijela: na transcendentalnu estetiku i transcendentalnu logiku. Konačno, transcendentalna logika se dijeli na transcendentalnu analitiku i transcendentalnu dijalektiku.