Južnoatlantska anomalija (SAA), golemo područje slabosti Zemljinog magnetskog polja, već godinama privlači pažnju znanstvenika NASA-e. Smještena iznad Južne Amerike i Južnog Atlantskog oceana, ova anomalija koja se širi predstavlja sve veći rizik za satelite i druge svemirske tehnologije, dok istovremeno otkriva važne podatke o dinamici Zemljine unutrašnjosti.
Srž NASA-ine zabrinutosti leži u činjenici da je Južnoatlantska anomalija geomagnetski fenomen koji drastično smanjuje intenzitet magnetskog polja na tom području. Ovaj ''prozor'' u našem prirodnom štitu omogućuje visokoenergetskim solarnim česticama da priđu bliže površini Zemlje nego što je uobičajeno.
Podrijetlo SAA povezano je s geodinamo procesom u vanjskoj jezgri Zemlje, gdje kruženje rastaljenog željeza i nikla stvara magnetsko polje. Taj proces nije posve ujednačen: nagib magnetske osi u odnosu na rotacijsku te utjecaj goleme guste strukture poznate kao Afrička provincija niske brzine smicanja, smještene 2.900 kilometara ispod Afrike, remete generiranje magnetskog polja u regiji SAA. Geofizičari NASA-e objašnjavaju da je anomalija povezana i s lokalnim obratom polariteta unutar magnetskog polja, što dodatno slabi ukupni intenzitet polja. Weijia Kuang iz NASA Goddard Space Flight Centra opisuje SAA kao svojevrsnu ''rupu'' u magnetskom oklopu Zemlje.
Ova slabost magnetskog štita ima konkretne posljedice. Sateliti koji prolaze kroz SAA izloženi su snažnom bombardiranju energetskih protona, što može izazvati tzv. ''single event upsets'' (SEU) – privremene smetnje, gubitak podataka ili, u težim slučajevima, trajno oštećenje kritičnih sustava. Operateri satelita stoga preventivno gase neesencijalne sustave prilikom prolaska kroz ovo područje.
Čak i Međunarodna svemirska postaja (ISS) prelazi SAA svakom orbitom – iako astronauti u modulu ostaju zaštićeni, vanjski instrumenti ponekad zabilježe ''greške'' i resetiranja, što mjesečno uzrokuje gubitak nekoliko sati podataka, izvještava Bryan Blair, zamjenik glavnog istraživača za GEDI instrument na ISS-u. Slične mjere opreza provode i misije poput Ionospheric Connection Explorer (ICON).
Anomalija nije statična: podaci s ESA-inog Swarm satelitskog sustava i NASA-inog starijeg SAMPEX-a potvrđuju da se regija pomiče prema sjeverozapadu, širi i, što je posebno zabilježeno od 2020., dijeli na dva lobusa, stvarajući dva centra minimalnog magnetskog intenziteta. Ova podjela povećava broj rizičnih zona za svemirske letjelice i dodatno otežava razvoj preciznih prediktivnih modela geomagnetskih uvjeta.
NASA kombinira satelitske podatke sa simulacijama dinamike Zemljine jezgre kako bi usavršila modele poput Međunarodnog geomagnetskog referentnog polja (IGRF), ključnog za planiranje svemirskih misija i dublje razumijevanje unutrašnje strukture planeta. Znanstvenici ističu da, iako je trenutni razvoj SAA bez presedana u svemirskoj eri, geološki zapisi pokazuju da slične anomalije nisu neuobičajene kroz milijune godina.
Dok se Južnoatlantska anomalija i dalje razvija, znanstvenici ostaju budni u naporima da shvate i ublaže njezine učinke, svjesni da od tih spoznaja ovisi sigurnost današnje tehnologije, ali i znanje o budućnosti Zemljine magnetske dinamike.
Our magnetic 🧲 data is now 3 years old and we really could use an update..
— Holocipher (@fractal_verse) February 20, 2024
n/2024..
What is happening in pic is a ~2020 model of the geomagnetic field.
The South Atlantic Anomaly (SAA) has been accelerating its growth..
This is both interesting and problematic..
1) the… pic.twitter.com/wbSoXp648l