Kako se černobilska radijacija širila Jugoslavijom?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad su 28. travnja 1986. sovjetske radio stanice naglo prekinule svoj redovni program i počele puštati klasičnu glazbu, stanovnici SSSR-a su znali da se nešto ozbiljno događa. Možda je umro predsjedavajući Vrhovnog Sovjeta, možda su Amerikanci lansirali nuklearne projektile, pitali su se Sovjeti.

I onda je uslijedila vijest od 20 sekundi: „Dogodila se nesreća u nuklearnoj elektrani Černobilj. Jedan od nuklearnih reaktora je oštećen. Posljedice nesreće se saniraju. Pomoć je pružena pogođenim ljudima. Uspostavljena je komisija za istragu nesreće“.

Stvarne razmjere nesreće možda ne bismo ni doznali da tog dana na području Ukrajine i Bjelorusije nije puhao vjetar koji je radioaktivni materijal iz atmosfere otpuhao sve do Švedske, pa čak i sjeverne Engleske i Škotske. Šveđani su prvi otkrili povećane radioaktivne vrijednosti u atmosferi i zatražili službeno objašnjenje od SSSR-a. Ubrzo su i ostale europske zemlje počele mjeriti radijaciju. U Jugoslaviji, voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere iz Zagreba dr. Alica Bauman je, suprotno proceduri, prva obavijestila javnost o mogućoj opasnosti koja dolazi iz Ukrajine.

Nekoliko dana je trebalo radioaktivnom materijalu da se proširi po Europi, a toliko je trebalo i sovjetskoj vladi da objave prave razmjere katastrofe. Panika se ubrzo proširila, jer je radioaktivni materijal u tri vala zahvatio Europu. Prvi val je pogodio Švedsku i Veliku Britaniju, drugi je zahvatio srednju Europu, a treći balkanske zemlje. Jugoslavija je bila najteže pogođena balkanska zemlja, a izuzev Makedonije i sjeverozapadne Slovenije, svi krajevi su bili pod utjecajem černobilske katastrofe. Opasnost po stanovništvo su povećali prvomajski skupovi na otvorenom koje je u BiH pratila i radioaktivna kiša.

Dr. Bauman je u razgovoru za Jutarnji list navela kako je upozorila CK SK BiH o radioaktivnoj opasnosti, pa su pripremljeni ispečeni janjci nestali za komitetskih stolova i prema njenim riječima „vjerojatno završili po sarajevskim lokalima“. Veće razine radijacije su zabilježene u kišnim krajevima od 3. do 5. svibnja 1986. Jadranska obala je bila znatno manje izložena jer je tih dana bilo sunčano.
Nije trebalo puno vremena da se panika proširi, pa su veliku financijsku štetu pretrpili poljoprivrednici i mljekari koji su morali uništiti svoje proizvode. Zagrebački „Ledo“ je tada prodao sve zalihe zamrznutog povrća pripremljenog za nadolazeću turističku sezonu.

Povišene koncentracije radioaktivnih elemenata su zabilježene u svim prehrambenim proizvodima, a ponajviše su stradali radnici u jednoj srpskoj tvornici stočne hrane koja je kao sirovinu koristila djetelinu podložnu visokoj apsorpciji radioaktivnih elemenata.

Kontaminaciju je u Jugoslaviji mjerilo nekoliko ustanova: Institut za nuklearne nauke Vinča, Institut bezbednosti, Vojnomedicinska akademija, Vojnotehnički institut, Institut „Dr. Dragomir Karajović“, Prirodno-matematički fakultet iz Novog Sada, Institut za medicinska istraživanja, Institut „Ruđer Bošković“, Institut „Jožef Stefan“ i Zavod za varstvo pri delu.

Mjerenja radijacije u Jugoslaviji su vršena godinama nakon katastrofe sve do rata, a u Srbiji i 1999. Ustanovljeno je da većina radioaktivnih elemenata pridošlih iz Černobilja nestala iz biosfere, točnije još uvijek postoji, ali u zanemarivim količinama. Izuzetak se može pronaći na nekim manjim šumskim lokalitetima na planinama južne Srbije, gdje i dalje postoji visoka koncentracija radijacije, ali daleko od razine iz 1986.

Dokazi o sigurnosti nuklearne energije se mogu pronaći u relativno rijetkim nesrećama, ali dokazi o njenoj opasnosti govore kako su direktno ozračena područja poput ukrajinskog Pripjata i japanske Fukushime i danas napuštena.
Danas u Europi radi 180 nuklearnih elektrana. Najviše ih se nalazi u Francuskoj, Rusiji, Ukrajini i Velikoj Britaniji. Nama najbliže su Krško u Sloveniji, Kozloduj u Bugarskoj i Paks u Mađarskoj koja je 2003. i 2009. manje nesreće.

U obližnjoj Italiji postojale su četiri nuklearne elektrane koje su Talijani na referendumu iz 1990. odlučili ugasiti. Talijanska vlada je 2008. pokušala ponovno pokrenuti izgradnju nuklearnih elektrana, ali je novi referendum iz 2011., nekoliko mjeseci nakon nesreće u Fukushimi, onemogućio taj pokušaj.