Astronomi u Australiji sredinom lipnja detektirali su neobičan radijski signal, piše CNN. U početku su istraživači mislili da su otkrili nešto iznimno.
"Silno smo se uzbudili, mislili smo da smo otkrili nepoznati objekt u blizini Zemlje", rekao je Clancy James, izvanredni profesor na Curtin institutu za radioastronomiju Sveučilišta Curtin u Zapadnoj Australiji. Podaci koje su James i njegov tim proučavali stigli su s radijskog teleskopa ASKAP – niza od 36 tanjura visine oko tri kata, smještenih na teritoriju naroda Wajarri Yamaji. Teleskop se obično koristi za potragu za takozvanim "brzim radijskim bljeskovima" (FRB) – eksplozijama energije koje dolaze iz udaljenih galaksija.
"To su nevjerojatno snažne radijske eksplozije koje traju otprilike jednu milisekundu", rekao je James. "Ne znamo točno što ih proizvodi i pokušavamo to otkriti, jer prkose poznatim zakonima fizike, toliko su jake. Također ih pokušavamo iskoristiti za proučavanje raspodjele materije u svemiru."
Znanstvenici vjeruju da takvi bljeskovi možda dolaze od magnetara – izuzetno gustih ostataka mrtvih zvijezda s jakim magnetskim poljem. "Magnetari su apsolutno suludi", rekao je James. "To su najekstremnije stvari koje postoje u svemiru prije nego što nešto postane crna rupa."
Ali signal koji su zabilježili dolazio je vrlo blizu Zemlje – toliko blizu da nije mogao biti astronomski objekt. "Uspjeli smo izračunati da je stigao s udaljenosti od oko 4500 kilometara. I savršeno se poklapao s lokacijom starog satelita zvanog Relay 2. Postoje baze podataka u kojima možete provjeriti gdje se koji satelit nalazi, i nijedan drugi nije bio u blizini", objasnio je James.
NASA je 1964. godine lansirala Relay 2, eksperimentalni komunikacijski satelit. Bio je to unaprijeđeni model u odnosu na Relay 1, koji je služio za prijenos signala između SAD-a i Europe te za prijenos Olimpijskih igara 1964. u Tokiju.
Tri godine nakon lansiranja, Relay 2 završio je svoju misiju – oba njegova glavna instrumenta otkazala su, i od tada je besciljno kružio oko Zemlje kao svemirski otpad. No 13. lipnja 2025. James i njegov tim povezali su upravo taj stari satelit s neobičnim signalom koji su detektirali.
Može li "mrtvi" satelit iznenada oživjeti nakon više od pola stoljeća tišine?
Kako bi pokušali odgovoriti na to pitanje, astronomi su napisali znanstveni rad koji će biti objavljen u časopisu The Astrophysical Journal Letters. Shvatili su da izvor nije neka galaktička anomalija kad su primijetili da je slika koju je teleskop generirao – mutna.
"Razlog zbog kojeg smo dobili mutnu sliku bio je to što je izvor bio u bliskom polju antene – unutar nekoliko desetaka tisuća kilometara", rekao je James. "Kad je izvor tako blizu, signal stiže nešto kasnije do vanjskih antena i stvara zakrivljeni valni front, za razliku od ravnog vala kada dolazi izdaleka."
Kako bi izoštrili sliku, znanstvenici su isključili podatke s vanjskih antena i analizirali samo unutarnji dio teleskopa.
"U početku je signal izgledao prilično slab. Ali kad smo ga povećali, postajao je sve jači. Cijeli signal trajao je oko 30 nanosekundi , a najjači dio svega tri nanosekunde, što je točno na granici onoga što naš instrument može zabilježiti", rekao je James. "Signal je bio otprilike 2000 do 3000 puta jači od bilo kojeg drugog koji smo detektirali – najsvjetlija stvar na nebu."
Znanstvenici vjeruju da je najvjerojatniji uzrok tog bljeska nakupljena statička električna energija na metalnoj površini satelita koja se naglo ispraznila. "Elektroni se nakupljaju na površini letjelice. Ona se tako polako puni električnim nabojem dok ne dođe do kratkog spoja, i tada dolazi do nagle iskre", objasnio je James.
Druga, manje vjerojatna mogućnost je da je mikrometeorit – svemirski kamen promjera tek jednog milimetra – udario u satelit. "Ako mikrometeorit pogodi letjelicu pri brzini od 20 kilometara u sekundi, nastale krhotine mogu se pretvoriti u plazmu – gusti, vrući plin", rekao je James. "A ta plazma može emitirati kratki radijski bljesak."
No za takav scenarij trebalo bi se poklopiti više čimbenika. "Znamo da elektrostatička pražnjenja zapravo mogu biti prilično česta", rekao je James. "Za ljude nisu opasna, ali mogu oštetiti svemirske letjelice."
Budući da su ovakve pojave teško uočljive, James smatra da ovaj događaj pokazuje kako se radijskim teleskopima mogu detektirati neobični kvarovi na satelitima – i to uz pomoć znatno jeftinijih uređaja od velikih nizova antena poput ASKAP-a. Također pretpostavlja da su stariji sateliti poput Relay 2 možda izrađeni od materijala sklonijih nakupljanju statičkog naboja.
No činjenica da sateliti mogu proizvoditi radijske bljeskove koji ometaju astronomska opažanja predstavlja ozbiljan izazov – i dodatno komplicira problem svemirskog otpada. Od početka svemirske ere, u orbitu je lansirano gotovo 22.000 satelita, a tek nešto više od polovice ih još uvijek funkcionira.
Mnogi su se pokvareni sateliti tijekom godina sudarali, stvarajući oblake krhotina koje se kreću brzinama do 29.000 km/h. "Pokušavamo otkriti nanosekundne bljeskove iz svemira, a ako ih mogu proizvoditi i sateliti, onda ćemo morati biti jako oprezni", rekao je James. "Kako sve više satelita bude u orbiti, ovakvi eksperimenti postat će sve teži."
