Crkva slavi omiljenog sveca: Zašto sveti Ante u ruci drži ljiljan?
Na blagdan svetog Antuna Padovanskog, poznatijeg i kao svetog Ante vjernici diljem svijeta u crkve donose ljiljane, cvijet koji je postao jedan od najprepoznatljivijih simbola ovoga sveca. Uz Dijete Isusa u naručju, upravo je bijeli ljiljan znak po kojem se sveti Ante najčešće prepoznaje na kipovima, slikama i oltarima.
Znak čistoće
U kršćanskoj simbolici ljiljan označava čistoću, nevinost i potpunu predanost Bogu. Zbog toga se povezuje sa svetim Antom, čiji je život bio obilježen poniznošću, molitvom, propovijedanjem i brigom za malene, siromašne i izgubljene.
Sveti Ante najčešće se prikazuje kako u desnoj ruci drži ljiljan, dok u lijevoj nosi Dijete Isusa. Prema predaji, upravo mu se Dijete Isus ukazalo u viđenju nedaleko od Padove.
Ljiljani u ruci svetog Ante su poruka vjernicima. Podsjećaju na svetost života, čistoću srca i povjerenje u Božju pomoć, osobito u trenucima kada se čovjek nalazi pred brigama, gubicima i životnim teškoćama.
Cvijeće je mjesecima bilo svježe
Korijeni običaja da se ljiljani blagoslivljaju na blagdan sv. Antuna dosežu do 18. stoljeća nakon francuske revolucije. Franjevci su bili iseljeni s Korzike i njihova crkva ostala je napuštena.
Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine, iako je prošlo čak nekoliko mjeseci nakon Antunovog blagdana, jedan vjernik naišao je u crkvu i našao ljiljane još uvijek svježe.
Običaj blagoslova ljiljana kasnije je odobrio papa Lav XIII., a vjernici ih i danas nose kućama kao znak molitve, zaštite i povjerenja u njegov zagovor.
Ante Padovanski nije iz Padove, a nije bio ni Ante
Sveti Antun Padovanski nije rođen u Padovi nego je rođen oko 1195. godine u Lisabonu u plemićkoj obitelji, pod imenom Fernando. Najprije je bio augustinski kanonik, a nakon što su ga nadahnuli franjevački mučenici iz Maroka, pristupio je franjevcima i uzeo ime Antun.
Želio je otići u misije u Maroko, ali ga je bolest dovela u Italiju. Ondje je 1221. godine susreo svetog Franju u Asizu, a ubrzo se istaknuo kao izniman propovjednik i poznavatelj Svetog pisma. Propovijedao je u Italiji i Francuskoj te mnoge poticao na obraćenje.
Bio je jedan od prvih učitelja teologije među franjevcima, a djelovao je i kao provincijalni poglavar u Sjevernoj Italiji. Posljednje razdoblje života proveo je u blizini Padove, gdje je umro 13. lipnja 1231. godine. Svetim ga je proglasio papa Grgur IX. već 1232. godine.
Omiljeni svetac
Jedna od zanimljivosti vezanih uz svetog Antu jest i to da je svetim proglašen vrlo brzo nakon smrti. Kanoniziran je manje od godinu dana nakon što je preminuo, što ga čini jednim od svetaca koji su najbrže uzdignuti na čast oltara.
Svetog Antu vjernici zazivaju u različitim životnim potrebama. Najpoznatiji je kao svetac kojemu se moli za pronalazak izgubljenih stvari, ali mu se obraćaju i putnici, bračni parovi, oni koji mole za ljubav, sretan brak, djecu, zdravlje, mir u obitelji i pomoć u teškim situacijama.
U pučkoj pobožnosti sveti Ante ostao je jedan od najomiljenijih svetaca. Vjernici mu se obraćaju jednostavno, često u svakodnevnim brigama.
U Hercegovini se sveti Ante posebno svečano slavi na Humcu kod Ljubuškog, jednom od najpoznatijih hercegovačkih svetišta posvećenih ovom svecu. Uz Humac, štovanje sv. Ante je običaj u mostarskom Cimu te u širokobriješkim selima Uzarići i Ljubotići, gdje vjernici blagdan tradicionalno obilježavaju molitvom, misnim slavljima i pučkom pobožnošću.
