Glazbeno putovanje svetoga Franje: Mistika zvuka i prostora
Pjevanje i glazba oduvijek su bili utkani u srce kršćanske tradicije. Još je u prvoj Crkvi glazba pulsirala u samoj srži liturgijskog života zajednice, a rano kršćansko bogoslužje prožimala je pjesma hvale i radosti.
O tome svjedoči i apostol Pavao kada potiče zajednicu u Efezu: ''Pjevajte Gospodinu u svome srcu i slavite ga!'' (Ef 5, 19).
Sveti Franjo Asiški i pjesma kao život
Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu, franjevci su postali nezaobilazni nositelji i pokretači duhovnoga, kulturnoga i prosvjetno-umjetničkoga života. U svom višestoljetnom djelovanju, uz teologiju, povijest i filozofiju, iznimnu su pozornost posvećivali razvoju glazbene umjetnosti. To i ne čudi, s obzirom na to da u svojoj dubokoj duhovnoj tradiciji njeguju neuništivi, vedri i raspjevani duh svetoga Franje.
Sveti Franjo je bio čovjek razigrane i raspjevane mašte. Njegov urođeni dar za umjetnost prelijevao se kroz pjesništvo, pjevanje i scensku kreaciju. Nakon obraćenja tih se darova nije odrekao, nego ih je s ljubavlju predao na službu Gospodinu, nazivajući sebe i svoje drugove ''Gospodnjim zabavljačima''. Pjesma ga je pratila kroz cijeli život. Uronjen u otajstvo Božje ljepote, sveti Franjo svoje je duhovno iskustvo pretakao u pjesmu, a svaki dah i svaki ton postajali su hvalospjev Stvoritelju. Tihi glas Božje prisutnosti, što ga je osluškivao u dubini svoga bića, pretakao je u pjesmu prožetu hvalom, radošću i zahvalnošću.
Ni u danima teške bolesti pjesma nije napuštala svetoga Franju. Kada je osjetio da se približava trenutak njegova susreta s Gospodinom, pozvao je dvojicu najbliže braće i zamolio ih da, ispunjeni radošću zbog života vječnoga, zapjevaju hvale Bogu. Stoga s pravom Toma Čelanski svjedoči: ''Pjevajući je dočekao smrt'' (2Čel 214).
Sakralni prostor kao zvučna dimenzija
Upravo je 800. obljetnica smrti svetoga Franje Asiškoga bila povod da se 1. lipnja u franjevačkoj crkvi svetih Petra i Pavla u Mostaru održi koncert Simfonijskog orkestra Mostar i gostiju iz inozemstva.
Tako započinje još jedno glazbeno putovanje kroz različita stilska razdoblja klasične glazbe, sjedinjena pod svodom crkve. To putovanje povezalo je europske glazbene metropole s domaćom kulturnom baštinom, vođeno univerzalnom idejom duhovnosti.
U sakralnom prostoru glazbeni doživljaj dobiva novu dimenziju. Ton prestaje biti tek nota i prerasta u otvoreni dijalog s crkvom. Jeka se stapa s orkestrom, a melodija se rađa u susretu instrumenata i arhitekture, dok se pod svodom rasipaju svjetlucave niti zvučne harmonije.
Glazba postaje svjetlija, svečanija i prozračnija. Manje se analizira, a više doživljava, kao da s nebesa silazi zlatna prašina zvuka, pretvarajući prostor u živu akustičnu sliku.
U tom trenutku slušatelj uranja u stanje duboke opijenosti zvukom, dok ga gusta izmaglica tonova nježno uvodi u mističnu harmoniju prostora, izvođača i glazbenih djela. Crkva više nije samo mjesto izvođenja, nego umjetnica koja s orkestrom rađa umjetnost, produbljuje tišinu između tonova i daje im gotovo obrednu težinu.
Ono što u koncertnoj dvorani ostaje jasno i razdvojeno, ovdje se stapa u jedinstven zvučni tok u kojem granica između izvedbe i doživljaja, svjetovnoga i duhovnoga, postupno nestaje.
Glazbeni most epoha
Program putovanja predstavlja vrhunski spoj ranoklasicističke jasnoće Luke Sorkočevića, barokne složenosti Johanna Sebastiana Bacha, klasicističke elegancije Carla Stamitza te virtuozne i ekspresivne poetike Pabla de Sarasatea.
Sastavljen je kronološki i žanrovski tako da u potpunosti iskorištava akustiku sakralnoga prostora te istodobno prikazuje puni umjetnički potencijal solista.
Koncert započinje Simfonijom br. 3 u D-duru Luke Sorkočevića, najistaknutijega hrvatskog pretklasičnog skladatelja. Ovo djelo donosi vedar, prpošan i radostan uvod, otvarajući glazbeni luk u znaku profinjene, nenametljive elegancije.
Simfonija je omogućila publici postupno uranjanje u akustiku sakralnoga prostora, gdje se prvi tonovi prirodno stapaju s arhitekturom crkve. Time se stvara smiren i pripravan prijelaz prema daljnjem tijeku glazbenoga putovanja, u kojem će se pridružiti i solisti te produbiti duhovno-glazbeni doživljaj večeri.
Bachov dijalog dviju violina
Solisti Leonid Sorokow i Goran Končar izvedbom Bachovog Koncerta za dvije violine, gudački orkestar i čembalo u d-molu (BWV 1043) istkali su duboko harmoničan i precizno usklađen dijalog. Kroz stavke Vivace, Largo ma non tanto i Allegro, njihove su se violine pretapale u savršenom suglasju. Ondje gdje je jedna završavala, druga bi prirodno i tečno započinjala svoju pjesmu.
Solisti su ovim zahtjevnim baroknim djelom plovili s nevjerojatnom lakoćom, ali i zadivljujućom tehničkom preciznošću, darujući publici vrhunski doživljaj glazbenog zajedništva. Središnji stavak (Largo) posebno je došao do izražaja kao najljepši, gotovo meditativni dio koncerta koji se je savršeno uklopio u sakralni ambijent Franjevačke crkve.
Koncert za klarinet, violinu i gudački orkestar u B-duru Carla Philippa Stamitza donosi stilsku promjenu i novi zvučni kolorit. Dražen Milas u interpretaciji klarineta sudjeluje u oblikovanju izražajnog glazbenog toka. Njegova izvedba u akustici crkve uspostavlja poseban, gotovo ambijentalni dijalog s dionicom violine.
Sarasate i virtuozno finale
Putovanje završava spektakularno uz Navarru, op. 33 za violinu i gudački orkestar, Pabla de Sarasatea. Skladba ponovo spaja dvojicu violinista (Sorokow i Končar), ali ovaj put u vatrenom, brzim tempom vođenom nadmetanju u virtuoznosti.
Glazbeni tok se razbuktava u punoj snazi ansambla, pretvarajući prostor u dinamičan i uzavreo zvučni vrtlog. Koncert završava blistavim finalom, ostavljajući dubok, svečan i zaokružen dojam na publiku.
Orkestrom je maestralno ravnao Igor Tatarević, koji je s lakoćom oblikovao akustiku crkvenog prostora, pretvarajući ovo glazbeno putovanje u još jednu nezaboravnu uspomenu.
