Tin Ujević: Od pravaštva preko jugoslavenskog integralizma do zabranjenog pisca

Na današnji dan prije 135 godina, 5. srpnja 1891. rodio se u Vrgorcu jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika – Tin Ujević.

Zanimljivo je da danas u Vrgorcu postoji određena nedoumica oko toga u kojoj je točno kući rođen. Naime, arhitekturu Vrgorca karakteriziraju utvrđene kule, koje su još u doba turske vlasti služile begovima, serdarima i dizdarima za stanovanje i obranu. Ostalo je sačuvano 7 takvih kula. Sigurno je da se Tin rodio u jednoj od njih, no postoji spor oko toga u kojoj točno.

Dugo se kula Dizdarevića navodila kao Tinovo mjesto rođenja, no sam je pjesnik jednom zapisao: "Rodio sam se 5. jula 1891. u Vrgorcu, selu Dalmatinske zagore, koje je spadalo u makarski kotar, u turskoj kuli Cukarinovića".

Sukladno tom navodu, za vrijeme vrgoračkog župnika fra Ivana Vrčića kula Cukrinovića (poznata i kao Fratarska kula) obnovljena je i na nju je postavljena ploča s natpisom o Ujevićevom rođenju. Svejedno, danas se i kula Dizdarevića naziva Tinovom kulom, a i u većini Tinovih biografija i dalje stoji da se baš u njoj rodio Ujević.

Inače, puno Tinovo krsno ime bilo je Augustin Josip Ujević. Otac mu je bio po zanimanju učitelj, rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, a majka Bračanka iz mjesta Milne.

Nakon školovanja u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji "Don Frane Bulić" u Splitu, studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Za studija se približio književnom krugu mladih pisaca oko Antuna Gustava Matoša, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem.

Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon.

Emigrirao je 1913. u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesama uvršteno u zbornik Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak "Em smo Horvati" u povodu Matoševe smrti.

Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici.

Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove.

Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Charlesa Baudelairea, Paula Verlainea i Arthura Rimbauda.

Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti.

Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (Tin). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji.

U Sarajevu živi 1930–37. i u tom razdoblju objavljuje dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) kojima potvrđuje status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja. Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu.

Knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa objavio je 1938. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u "glasilu hrvatskih namještenika" Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova.

Godine 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954.

OPŠIRNIJE