Stojan Vučićević, književnik kojeg polako zaboravljamo

Prije 85 godina, 7. srpnja 1941. u selu Turkovići, općina Ravno, rođen je Stojan Vučićević, hrvatski pjesnik, putopisac, prevoditelj i novinar.

Na svijet je došao na obroncima planina koje okružuju Popovo polje, u obitelji nadzornika željezničke pruge Boška Vučićevića i Mare rođene Ljevak.

Stojan s roditeljima, braćom i sestrom prvo 1945. seli u Čapljinu, a naposljetku 1947. i u Metković, gdje Stojan pohađa osnovnu školu i započinje gimnaziju. Peti razred osnovne škole pohađa u Pionirskom gradu u Zagrebu 1953. godine u školi najboljih učenika iz cijele Hrvatske.

U lipnju 1959. u sedmom razredu isključen je iz Gimnazije bez prava polaganja ispita na toj školi. Razlog isključenju razabire se u "Karakteristici", koju je 1962. pisao Školski komitet Narodne omladine Gimnazije u Metkoviću, a potvrdio općinski Komitet: "Godine 1959. primljen je u aktiv Saveza komunista i kroz SK djelovao je negativno, jer se je tada pojavila jedna grupa mladića političkih negativna".

Nakon isključenja iz Gimnazije u Metkoviću, upisuje osmi razred školske godine 1959./60. u Gimnaziji u Pločama, gdje provodi nepuna dva mjeseca, jer mu je već 2. studenog 1959. odobren povratak u metkovsku Gimnaziju.

BOLNIČKI NOCTURNO

Pauk o zadnju obješen nit
Da se ne izgubi praznina
Konjanik na putu u granit
Udaljava se, njišti tišina

Ništa baš nitko za njim, ni mučnina,
Napolju jedva ruža vjetrova raste
Nigdje ni života, samo mrklina
Slijeće u granit putanjom prve laste

"Preodgoj" u logoru

U siječnju 1960., odmah po završetku prvog polugodišta, uhićen je te je nakon boravka u istražnom zatvoru u Makarskoj upućen, bez suđenja i presude, sa školskim prijateljima Antom Brečićem i Ivom Taslakom u logor za političke zatvorenike na otoku Sv. Grgur.

Unatoč rješenju istražnoga suca Okružnog suda u Splitu br. Kio-17/60 od 4. travnja 1960. da ga se pusti na slobodu, u logoru na Golom otoku proveo je kao hrvatski nacionalist više od godinu i pol dana, od 2. veljače 1960. do 27. kolovoza 1961.

Dana 24. veljače 1962. polaže u Gimnaziji u Metkoviću osmi razred i maturira. Od 16. IV. do jeseni te godine radi kao skladištar u poduzeću Razvitak u Metkoviću.

Studij pa posao u Zagrebu

Najesen se upisuje na Filozofski fakultet u Zadru, zahvaljujući preporuci Razvitka, dok je već spomenuta "karakteristika" Narodne omladine odbila, kako u njoj stoji, "da navedenog druga preporučimo na daljnje školovanje ili za smještaj u dom".

Na Filozofskom fakultetu u Zadru studira jugoslavistiku, francuski jezik i književnost i poljski jezik, a u kolovozu 1963. ide na studijsko putovanje u Poljsku. Diplomirao je 24. lipnja 1966.

U međuvremenu s Vladimirom Pavićem i Mirkom Vidovićem 1964. objavljuje u Zadru zbirku Pjesme te postaje član uredništva splitskog književnog časopisa Vidik, a sljedeće godine objavljuje i svoju prvu samostalnu zbirku pjesama Greben u izdanju zagrebačke Mladosti.

ZVUCI

Sam, a tako prepun nekih malih stvari
Dok mi sunce klatno u tjemenu njiše
Slušam zvuk sa citre što u letu stari
I vičem dvojniku: tiho, tiše

A dan je ko stablo (o, raslinje golo)
Teče glas iz smole i mili uz bilje
Vadim desno oko – iz svijeta me bolo –
S lijevim sam kiklop usred slijepe spilje

Znam posvud je tama (i odostrag krijesi!)
Oronule vode sve su nam od vida
Evo slijeću laste u mene ko grijesi
I cvijet sam pamuka pred dverima zida

Tu sam pao. Možda, klečale su travke
Zagledan u bijelo ja sam grumen gara
Dajte lavlju grivu eto idu javke
U travnjaku srca glas mi pustoš stvara

Nakon diplome 1966., ponovno u nakladi zagrebačke Mladosti objavljuje svoju drugu zbirku pjesama pod naslovom Siga, a to ljeto pohađa Alliance française u Parizu. Rano je, poput svakog pravog lirika, osjetio poziv poezije. Boravak u Parizu u tome ga je učvrstio i znatno mu pomogao u prevodilaštvu.

Početkom listopada 1968. seli se u Zagreb, gdje se zapošljava kao novinar kultnog lista za kulturu Telegram, a zatim kao tajnik urednik književne revije Republika. Sljedeće, 1969. godine u nakladi splitskog Vidika objavljuje svoju treću zbirku pjesama Čavli, a u veljači 1970. postaje urednik Republike.

Žrtva verbalnog delikta

U nakladi Razloga 1971. godine objavljuje svoju četvrtu knjigu, poemu Šibanica, nazvanu po brdu iznad Metkovića, a u nakladi Zore knjigu putopisa Podmornica u kojoj nas je proveo svojim lirskim svijetom, od zavičajne Neretve do čežnje svojih pjesničkih duša - Pariza, potom Zadrom i Zagrebom, gradom u kojemu je najdulje živio i na čijem groblju počiva.

Iste, 1971. godine izlaze mu prijevodi Knjige puta i vrline Lao Cea i Mita o Sizifu Alberta Camusja, a nakon raspuštanja uredništva Republike 1973. godine postaje profesionalni književnik.

U travnju 1975. zapošljava se na Televiziji Zagreb kao redaktor, gdje je svojom pjesničkom osobnošću, ljepotom jezika i stilskom dotjeranošću obogaćivao tuđe tekstove. Radeći, pak, u uredništvu kulture kao novinar, skromno i bez nadmetanja autorske osobnosti, stavljao je u prvi plan riječ, sklad misli i izraza često anonimno, ali nikada nezamjetljivo.

(Pjesme u "Šibanici" nemaju naslova)

U šumi
Ponad drugih sjena neizbježnih
Leptir se prosto stopio sa svjetlom

Nas dvoje
Zbog te slike koju odbacuješ
I što će prva s vjetrom i ljetom

U noći
Stojimo zdvojni visoko nad Neretvom
Pred crnom sjenom ko pred bijelim svijetom

Pišući o poeziji i pjesnicima, pa i za emisiju TV kalendar, sažimajući svoje raskošno literarno nadahnuće u šturi dnevni televizijski izričaj, Stojan nije dopustio pjesniku u sebi zamrijeti.

Dana 15. svibnja 1976. uhićen je zbog "verbalnog delikta" , te osuđen na 40 dana zatvora koje je odslužio u Zagrebu, u Vukomercu.

Zbirku izabranih i novih pjesama pod naslovom Pomrčina objavio je 1985. godine u nakladi splitskog Logosa, a njegova posljednja pjesma objavljena u novinama nekoliko dana prije njegove smrti znakovita je naslova: "Umrijeti u Hrvatskoj".

Vučićević je umro je u bolnici Rebro u Zagrebu 22. rujna 1989., poslije operacije tumora na mozgu, što je vjerojatno bila posljedica primljenih udarca na robiji. Pogreb je bio na Krematoriju zagrebačkog Mirogoja 25. rujna.