Prije pola stoljeća preminuo je književnik Enver Čolaković

Na današnji dan prije 50 godina, 18. kolovoza 1976. u Zagrebu je preminuo hrvatski književnik i prevoditelj bošnjačkog podrijetla Enver Čolaković.

Rođen je u Budimpešti 27. svibnja 1913. godine u obitelji Vejsil-bega i Ilone (Fatime -Zehre) Čolaković rođ. Mednyanszki. Vejsil-beg Čolaković bio je idnustrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i sarajevske ciglane do kraja Drugog svjetskog rata.

U rodnom gradu je završio realnu gimnaziju i upisao se na Visoku tehničku školu. Školovao se zatim u Sarajevu i Beogradu, a u Zagrebu 1959. godine diplomirao je povijest.

Poeziju, prozu, eseje i prijevode na hrvatskom i mađarskom jeziku počeo objavljivati 1930-ih godina. Budući da se rodio u Mađarskoj do 1939. godine je pisao na mađarskom i njemačkom, a od 1939. godine samo na hrvatskom jeziku.

Nakon što su mu 1944. poginuli roditelji u bombardiranju Sarajeva, seli se u Zagreb, gdje ostaje do smrti. 

Komedija Moja žena krpi čarape izvođena mu je u sarajevskome (1943) i banjalučkom (1944) kazalištu. U romanu Legenda o Ali-paši (1944., nagrada Matice hrvatske za najbolji hrvatski roman 1943) mješavinom fantazije i folklora problematizira kulturno-povijesnu samobitnost bošnjačkog duha.

Nakon 1945. zbog političkih razloga nije mogao objavljivati pa se bavio prevođenjem s mađarskog i njemačkog jezika. Priredio je panorame mađarskog i austrijskog pjesništva i suvremene mađarske kritike u periodici, prevodio libreta.

Zbog Hrvatskog proljeća, ponovo došao na crnu listu jugoslavenskih političkih i obavještajinh krugova. 

Posmrtno mu je u časopisu Život (1977) objavljena poema Stvaranje svijeta.

Njegovu rukopisnu ostavštinu (pet romana, više pripovijesti, pjesama, dnevnički zapisi, prepjevi austrijskih pjesnika) objavljuje sin Zlatan (Izabrane pjesme, 1990; roman Mali svijet, 1991; ciklus pripovijedaka Lokljani: iz Bosne o Bosni, 1991; pjesme Bosni, 1998; roman u stihu Jedinac, 2005).

Žudnja

Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo,
srce moje želi…

Priroda ko majka
nabujale grudi
gladnoj duši nudi.

Ptice kao česma
milja kapi toče.
Nježno vesla pjesma
pučinom zeleni…

Košuta je negdje
ugledala rog
baš jelena svog
i sad juri k njemu.

Cvate crven mak.

Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo
srce moje želi:

Sreće bar jednu kap.