Na današnji dan prije 45 godina, 15. travnja 1980. u Parizu je umro Jean-Paul Sartre, francuski filozof, romanopisac, esejist, dramaturg, scenarist i kritičar.
Sartreu je 1964. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, no odbio ju je primiti iz moralnih razloga.
Jean-Paul Charles Aymard Sartre rođen je 21. lipnja 1905. u Parizu kao sin mornaričkog časnika Jean-Baptistea Sartrea i njegove supruge Anne-Marie Schweitzer. Majka mu je, njemačko-alzaškog porijekla, bila rođakinja nobelovca Alberta Schweitzera.
Kad je Sartre imao samo 15 mjeseci, umro mu je otac. Otad ga je odgajao djed po majci, Charles Schweitzer, profesor njemačkog jezika, koji ga je podučavao matematici i upoznao ga s klasičnom književnosti u vrlo ranoj dobi.
Diplomirao filozofiju na École Normale Supérieure (gdje je upoznao životnu družicu Simone de Beauvoir), potom je radio kao gimnazijski profesor filozofije u Le Havreu, Laonu i Parizu 1931–45. Utemeljio je (1945) i do smrti uređivao književni mjesečnik Les Temps modernes, 1973. bio među pokretačima dnevnika Libération.
Jedan je od najslavnijih lijevo angažiranih intelektualaca, komunist (ne i formalni član Francuske komunističke stranke), kritizirao je američku vanjsku politiku i kapitalistički sustav općenito, zagovarao dekolonijalizaciju i revolucionarne pokrete Trećega svijeta.
Također je podržavao sovjetski sustav (ali se ogradio od intervencije u Madžarskoj 1956. te se zauzimao za sovjetske disidente) i studentske demonstracije 1968., od kraja 1960-ih neko vrijeme bio je i maoist.
Svoju ranu filozofsku koncepciju Sartre je započeo razvijati pod snažnim utjecajem Edmunda Husserla. Međutim, u spisu Imaginarno (L’Imaginaire, 1940) već je zauzeo kritički stav prema Husserlovoj teoriji svijesti tvrdeći da je ona nešto negativno, tj. da se ona prema svijetu odnosi kao negacija prema poziciji.
Sartreovo najznačajnije filozofsko djelo je Bitak i Ništa (L’Être et le Néant, 1943), u kojem se prepleću utjecaji G. W. F. Hegela, K. Marxa i posebice M. Heideggera.
Svoju teoriju društva najpotpunije izražava u Kritici dijalektičkoga uma (Critique de la raison dialectique, 1960), u kojoj je dijalektiku otuđenja prikazao kao dijalektiku konflikta između subjekta (bitak-za-sebe) i drugoga, konflikta koji nije historijski, već ontologijski i strukturalno-antropologijski, tj. izvire iz najdublje čovjekove bîti.
Njegova je književna proza tezična i autopoetička. Prvi (i najuspjeliji) roman, strukturiran u formi fikcijskoga dnevnika, Mučnina (La Nausée, 1938), napisan u doba autorove egzistencijalne krize, primjer je romana krize subjekta prikazane temom krize pisanja: protagonist, koji je ujedno pripovjedač, vodi dnevnik svojega rutinskoga života i opiranja rastućoj tjeskobi.
U sličnom je duhu i zbirka novela Zid (Le Mur, 1939), dok je nedovršeni ciklus romana Putovi slobode (Les Chemins de la liberté; dovršio je tri od planirana četiri dijela: Doba razuma – L’Âge de raison, 1945; Odgoda – Le Sursis, 1945; Smrt u duši – La Mort dans l’âme, 1949) primjer težnje da se tema mučnine nadvlada političkim angažmanom.
Sartre je napisao i niz drama zaokupljenih pitanjem slobodne volje i moralne odgovornosti pojedinca: Muhe (Les Mouches, 1942), Iza zatvorenih vrata (Huis clos, 1944), Bludnica dostojna obzira (La Putain respecteuse, 1946), Prljave ruke (Les Mains sales, 1948), Đavao i gospodin Bog (Le Diable et le bon Dieu, 1951), Nekrassov (1956), Zatočenici iz Altone (Les Séquestrés d’Altona, 1960).
Autor je i intelektualne simboličke autobiografije Riječi (Les Mots, 1964), o svojem razvoju od građanskog idealizma do marksističkim materijalizmom nadahnutog egzistencijalizma.
