Rezultati po tagu: filozof

Postao doktorom filozofije (Ph.D.) 1922., a završio je svoju izobrazbu u psihoanalitici 1930. Istaknuti je pripadnik prve generacije Frankfurtske škole, po dolasku nacista na vlast emigrirao 1934. u SAD; od 1958. profesor na više sveučilišta.

Descartes je svoje najpoznatije djelo "Raspravu o metodi" (1637.) objavio na materinskom, francuskom jeziku, a ne na latinskome učene Europe, jer se ne obraća ljudima knjiške učenosti nego ljudima zdrava razuma.

Boravak u Engleskoj potaknuo je Voltaireovu transformaciju kao pisca i mislioca, te su neki ustvrdili kako je "otišao iz Francuske kao pjesnik, a vratio se u nju kao mudrac".

U djelu "Dvije rasprave o vladi" Locke nam daje teoriju o prirodnom pravu i stvarnim pravima koje treba upotrebljavati kako bi razlikovali legalnu i ilegalnu civilnu vladu.

U vrijeme osnivanja SDA, Filipović je bio jedan od njezinih potpredsjednika. Kasnije se povukao iz stranke zajedno s Adilom Zulfikarpašićem s kojim je osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO).

Bio je kritičar idealizma i religije. Smatrao je da se civilizacija treba odreći i jednog i drugog, ako želi postići napredak. U kasnijim radovima nastoji razviti teoriju materijalističkog humanizma, i etiku ljudske solidarnosti.

Kao najširi pokušaj prilagođivanja Aristotelove filozofije nauku Katoličke crkve, filozofija i teologija Tome Akvinskoga vrhunac su srednjovjekovne skolastičke misli i temelj katoličke dogmatike sve do danas.

Dana 7. prosinca 43. godine prije Krista, jedan mladi centurion – koji je svojedobno dobio parnicu upravo zahvaljujući njemu – po naredbi Marka Antonija odsjekao je glavu i ruke Oca domovine.

Središnja je figura prosvjetiteljstva u Francuskoj, a ugled vodećeg duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe stekao je već za života.

Stvarao je kapitalna djela u obliku romana, novela, drama, filozofskih djela i eseja. Cijeli njegov literarni opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije.

Središnja figura prosvjetiteljstva u Francuskoj. Pripadnik francuskog kruga enciklopedista, uz Diderota, D'Alemberta i dr. Ugled vodećeg duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe stekao je već za života.

Kierkegaard je prvi egzistencijalistički mislitelj (utemeljitelj egzistencijalizma), zarana zaokupljen "besmislom postojanja" zbog religioznoga osjećaja krivnje u vjerskom odgoju.

Nakon upoznavanja s Friedrichom Engelsom nastaju njegova djela: Prilog kritici Hegelove filozofije prava, Židovsko pitanje i Sveta obitelj. Marx i Engels su i autori Manifesta komunističke partije.

Tijekom vremena Aristotelovo je značenje sve više raslo, tako da ga arapski i kršćanski mislioci srednjega vijeka nazivaju jednostavno Filozofom. Njegov misaoni genij enciklopedijskoga značaja obuhvaća sveukupno znanje onoga doba.

Pisac raskošna i pronicava stila što ga odlikuju i sugestivne slike, priznanja je počeo stjecati tek nakon izlaska svojih "Parerga i paralipomena", zbirke kraćih ogleda i aforizama iz filozofije povijesti, teorije književnosti, parapsihologije...

U Fourierovu društvenom nacrtu su osnovne zajednice nazvane falansterijama (phalanstères) ili falangama, koje se organiziraju kao dionička društva, kojih se dohodak dijeli među članove. Pokušaj izgradnje takve zajednice doživio je neuspjeh.

Napisao je dva spisa koja se ubrajaju u najutjecajnija napisana djela. Prvi je "Rasprava o ljudskom razumijevanju". Možda još važniji je politički spis "Dvije rasprave o vladi", a ponajprije drugi traktat o njemu.

Zbog jačanja njemačkoga nacističkog utjecaja u Austriji 1937. emigrirao je na Novi Zeland, gdje je predavao na Canterbury University Collegeu u Christchurchu (1937–45). Nakon rata odlazi u Veliku Britaniju, gdje je do umirovljenja bio profesor.

Daleko najfascinantnija činjenica njegovog života i intelektualnog rada je to da je uspio biti provokativan čak i u društvu provokativnih. Jednostavno, Rousseauova veličina je u tome da je čak i zemlji bio pretežak...

Jedan je od najutjecajnijih intelektualaca XX. stoljeća i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. za promicanje humanističkih ideala u svojim djelima, napose Povijesti zapadne filozofije.

Spinoza je 1656. dramatičnim ritualom (herem) bio isključen iz židovske zajednice (isključenje do danas nije opozvano), nakon čega je napustio Amsterdam i posao u obiteljskoj trgovini.

Identitet je, prema njegovom mišljenju, ideologija koja bez konkurencije vlada suvremenim svijetom.

Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger).