Novi roman Ivana Lovrenovića „Dva vijeka, jedan vijek“, koji kroz likove i ljetopise tri istaknuta bosanska franjevaca „istražuje sudbine intelektualaca u velikim povijesnim vremenima“, objavljen je netom u nakladi Frakture, piše Hina.
Autor je u podnaslovu knjigu odredio kao „ljetopisni triptih“, a u opisu stoji da se radi o romanu kronici ili svojevrsnom martirologiju, koji se temelji na ulogama bosanskih franjevaca Ante Kneževića (1834-1889), Josipa Markušića (1880-1968) i Ljube Hrgića (1908-1976), oko kojih gradi tri poglavlja: „Čizma dukata, tko pisca prokaže“, „Kronika velikog vremena“ i „Ni anđeo ni zvijer, pjesnik“.
Kroz navedene likove i tekstove autor je 'iskonstruirao' 150 godina povijesti Bosne, počevši od sredine 19. stoljeća, koja je „nakon vijekova historijske nepomičnosti“ zemlja zahvaćena silovitim promjenama na svim poljima, a njih prate potresi i masovni zločini.
Roman istražuje složenu povijest Bosne i Hercegovine kroz kolektivnu i individualnu prizmu, a Lovrenović majstorski koristi povijesni okvir kako bi prikazao ljudsku patnju i otpornost kroz stoljetna previranja, navodi se. Unatoč tragedijama, nasilju i gubicima, roman slavi ljudsku otpornost i snagu intelekta, moralnih postulata i duha.
“Fratarski su rukopisi u Bosni kao ponornice u kršu: izgube se, onda se samo prenosi priča o njima, pa se u jednom trenutku pojave, nečije ih oči ugledaju i ostave svjedočanstvo o tome, zatim ponovo propadnu. (…) Ako imadnu sreće da ih nečija odana ruka prepiše, fiksira, umnoži – prežive. Drugi ponovo potonu i propadnu, neki zauvijek”, piše Ivan Lovrenović.
Autor ističe kako našu percepciju prošlosti, ali i sadašnjosti i budućnosti, oblikuje ne samo ono što je zapisano o njoj, nego jednako tako i povijesne praznine i nepoznanice.
Književni teoretičar s njemačkom adresom Davor Beganović kaže da su dvije središnje komponente nekih Lovrenovićevih romana povijest i fragmentarnost, te da one „koreliraju kako bi iz prividne nekoherentnosti stvorile raspršeni postmoderni tekst“.
Lovrenovićevi romani ispisuju povijest zlih i povijest dobrih franjevaca. Neki od njih „su se približili anđeoskome statusu“, poput Anđela Zvizdovića, Josipa Markušića ili Ante Kneževića, dok neki drugi sudjeluju u ispisivanju “opće povijesti beščašća”. Takav je nesretni Ljudevit Lauš, a najznamenitiji je primjer izdaje franjevačkih ideala Tomislav Filipović – Miroslav Majstorović, sudionik gnusnih zločina nad pravoslavcima u okolici Banje Luke, a potom jedan od zapovjednika logora Jasenovac, ističe Beganović.
Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943) objavio je tridesetak knjiga – romana, ritmizirane proze, kulturno-povijesnih studija, eseja i književnih antologija. Za njih je dobio više od deset nagrada, uz ine „Kočićevo pero“ „Midhat Begić“, „Meša Selimović“, „Mirko Kovač“, „Radomir Konstantinović“ Nagradu HAZU i Nagradu „Gjalski“.
