August Cesarec, književnik i revolucionar koji je stradao u NDH
Navršilo se 85 godina od smrti pjesnika Augusta Cesarca, koji je stradao kao žrtva ustaškog režima 17. srpnja 1941. godine.
Ovaj hrvatski književnik, prevoditelj, publicist i politički djelatnik rođen je u Zagrebu 4. prosinca 1893. godine u obitelji Augusta Cesarca, stolarskog radnika, poznatog starčevićanca, i Kornelije, rođene Senk.
Između 1900. i 1904. godine pohađao je Kaptolsku nižu dječačku školu. Nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju (1904. – 1912.) kada je puno čitao domaće i strane pisce (Silvije Strahimir Kranjčević, Janko Polić Kamov, Émile Zola, Maksim Gorki, Sergej Kravčinski-Stepnjak, Pjotr Aleksejevič Kropotkin i ini).
Uhićenja i bolest
Već kao gimnazijalac pridružio se je socijaldemokratskom pokretu, zbog čega je pod stalnom policijskom paskom i više puta je zatvaran, a 1912. godine uhićen je i optužen za sudioništvo u atentatu na kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja. Osuđen je na 5 godina pa na tri godine robije. Robiju je izdržavao u kaznionici Srijemska Mitrovica.
Godine 1914., nakon 21 mjeseca izdržane kazne, zbog oboljenja od tuberkuloze pušten je uvjetno s robije. Nakon toga podnio je molbu za prijem u Socijaldemokratsku stranku, ali molba mu nije prihvaćena s obrazloženjem da se stranka ne bi kompromitirala.
Pred kraj 1915. godine bio je mobiliziran i poslan u Kruševac u okupiranoj Srbiji. Nakon sloma Austro-Ugarske u jesen 1918. godine vratio se je u Zagreb. Tu ga je garda Narodnoga vijeća nakratko lišila slobode.
Opredijeljen za komunističku ideju
Krajem 1918. godine pristupio je obnovljenoj Socijaldemokratskoj stranci. Opredijelio se je za ljevicu, koja je 1919. godine na Kongresu ujedinjenja u Beogradu osnovala Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista), a 1920. godine na Drugom Kongresu u Vukovaru promijenila je ime u KPJ.
U novoosnovanoj državi s Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao 1919. godine časopis Plamen koji u kolovozu iste godine biva zabranjen. U jesen 1922. godine od KPJ je poslan, u svojstvu delegata, na IV. kongres Komunističke internacionale u Moskvu.
Nakon Kongresa u Moskvi ostaje pet mjeseci, a na povratku je, na granici, uhićen i potom osuđen na dva mjeseca zatvora. Na vijest o uhićenju i utamničenju Augusta Cesarca listovi Borba i Savremenik traže njegovo puštanje na slobodu a Miroslav Krleža u svom poznatom članku Slučaj Augusta Cesarca u listu Nova Evropa (br. 16, 1923.) diže optužbu protiv tadašnje žalosne situacije u državi.
Stradanje u NDH
Za vrijeme NDH zatočen je u Kerestincu odakle je pokušao pobjeći u organiziranom bijegu. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. srpnja 1941. godine, uslijedio je bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i svi su preživjeli bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9.
Nekoliko dana nakon toga stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđeni na smrt. Vjerojatno je pogubljen zajedno s ostalim drugovima u zagrebačkoj Dotrščini 17. srpnja 1941. godine. U njegovoj ćeliji ostao je dramatični zapis na zidu: "Živjela sovjetska Hrvatska!".
Šest godina nakon Drugoga svjetskog rata, tijekom preuređenja prostorija u bivšem ustaškom zatvoru u ulici Račkoga 9, pronađen je zapis: "U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!".
Ekspertizom rukopisa utvrđeno je da je autor zapisa August Cesarec. Fotografija zapisa objavljena je u listu Borba 4. siječnja 1961. godine, ali bez završnog slogana. Mjesec dana poslije ubijena je Cesarčeva životna družica, liječnica Marija Vinski, Židovka i također komunistica.
Književno djelo
Pisao je pjesme, novele, romane, drame, putopise te studije, članke i polemike o socijalnim, političkim i povijesnim te književnim, psihološkim i drugim problemima. Prevodio je djela M. Gorkoga, V. Hugoa, E. Zole.
Prva mu je knjiga bila ekspresionistička pjesnička zbirka Stihovi (1919). Većinu novela objavio je u knjigama Sudite me (1925), Za novim putem (1926), Izraelov izlazak i druge legende (1938) i Novele (1939).
Od 1925. priklonio se realističkoj koncepciji književnosti, a zbog monarhističke diktature 1929. pribjegao je alegorijskom obliku pisanja (ciklus legendi). Prihvativši Adlerov individualizam korigiran socijalnošću, Cesarec podvrgava sociopsihološkoj analizi sudbine malih junaka iz gradske sredine i malograđanštinu (Tonkina jedina ljubav, 1931).
Nakon nekoliko početničkih romana (Bijeli lutalac, 1982; Krist i Juda, 1982; Ćuk u njenome duplju, 1926; Majka božja bistrička, 1955) u kojima se očituju odjeci ekspresionističke poetike, u Carevoj kraljevini (1925) dao je sliku predratnoga, u Zlatnom mladiću (1928) poratnoga društva, a u Bjeguncima (1934), po vlastitim riječima, "prikazuje sukob između papirnatih fraza i nastojanja mladih da stvore bolju budućnost".
Zarana se okušao i u drami (Otkriće, 1919; Krčma "Široko grlo", 1921), no uspjeh je postigao povijesnom dramom Sinu domovine (1940) u kojoj je tematizirao život Eugena Kvaternika služeći se dokumentarnom građom o Rakovičkoj buni.
Putopisnim knjigama (Današnja Rusija, 1937; Španjolski susreti, 1938; Putovanja po Sovjetskom Savezu, 1940) i novinskim impresijama s puta po SSSR-u i Italiji Cesarec je obogatio i nacionalni putopis.
Plod su njegove publicističke djelatnosti knjige Stjepan Radić i republika (1925) i Psihoanaliza i individualna psihologija (1932) kao i mnoge rasprave, članci i polemike o nacionalnim, socijalnim i kulturnim pitanjima.
(Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)
-webp.webp)
