Nobelovac koji je odbio uzeti novčani dio nagrade
Prije 170 godina, 26. srpnja 1856. rođen je u Dublinu irski književnik George Bernard Shaw.
U Dublinu je učio za trgovačkog pomoćnika, a 1876. seli se u London. Bavio se i glazbenom te kazališnom kritikom. Godine 1925. je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
"Pygmalion", ljubavno-lingvistička priča o profesoru Higginsu i Elizi Doolitle, vjerojatno je najpoznatiji komad Georga Bernards Shawa, ali osim ove urnebesne komedije, pisao je i građanske drame u ibsenovskom duhu oštro kritizirajući lažni moral. Majstor je jezičnog obrta i paradoksa.
Prvi književni pokušaji
Pošto je nekoliko godina radio kao činovnik i živio s ocem, pridružio se (1876) u Londonu majci, darovitoj pjevačici, koja je kao učiteljica glazbe ondje zasnovala novu obitelj. Neuspješno se okušao (1879–83) kao romanopisac, a potom, s više uspjeha, kao glazbeni i kazališni kritičar te esejist.
Poglede na dramu i kazalište sažeo je u studiji Bit ibsenizma (The Quintessence of Ibsenism, 1891), kojom je postavio estetičke i etičke temelje svojemu dramskom radu; poglede na glazbu izložio je u studiji Savršeni wagnerijanac (The Perfect Wagnerite, 1898).
Usporedno je sudjelovao u osnutku socijalističkoga Fabijanskoga društva (1884) i postao jednim od njegovih najistaknutijih članova (pamfleti Fabijanski manifest – The Fabian Manifesto, 1884., Socijalizam za milijunaše – Socialism for Millionaires, 1901., i dr.).
Bio je uvjereni vegetarijanac te se protivio svim oblicima zloporabe i mučenja životinja.
Precizno gradio likove
Premda osobno nije cijenio suvremeno glumište, shvatio ga je kao učinkovitu javnu tribinu pa zato najznačajniji dio njegova književnog opusa obuhvaća više od 60 dramskih tekstova s opsežnim, deskriptivnim i narativnim didaskalijama.
Duhovitim dijalozima i aforističkim replikama, kojima se koristio i izvan kazališta, paradoksalnim obratima u radnji i ponašanju likova, npr. pri razrješenju ljubavnoga trokuta (Candida, 1894) ili u naoko nepomirljivu sukobu između oca, bogatoga tvorničara oružja, i kćeri, pripadnice Vojske spasa (Major Barbara, 1905), psihološki je, sociološki i etički precizno gradio likove koje je nerijetko držao glasnogovornicima različitih svjetonazora i ideologija.
Oblikovao ih je u skladu sa svojom podjelom ljudi na filistre, idealiste i realiste i u skladu s tezom o djelatnoj prisutnosti "životne sile" u pojedincu, društvu i prirodi (utemeljenoj na vitalističkoj filozofiji F. Nietzschea, H. Bergsona i dr.).
Više o njegovu djelu OVDJE

-webp.webp)

-webp.webp)


-webp.webp)



-webp.webp)

-webp.webp)


-webp.webp)









