Zaštita prirode putem globalnih neprofitnih organizacija je masovno bezrezervno podržan i, medijski interpretirano, ispravan put za spas našeg planeta. No, je li zaista sve što oni učine bezgrešno i u korist prirode, apsolutno i beskompromisno nature friendly? Koliko su uistinu to nevladine, nekorporativne i neprofitne organizacije?
Organizacije poput WWF-a (World Wildlife Fund) i AWF-a (African Wildlife Foundation) najpoznatija su globalna imena čuvara prirode. Prioritete zaštite prirode i životinja oni bi trebali zasnivati na znanstvenim saznanjima o ugroženosti vrsta te na temelju njihove važnosti po ekosustav. No, činjenice iz prakse WWF-a i AWF-a zorno pokazuju da oni zaštiti prirode pristupaju... pa... malo drugačije. Naime, oni isključivo rade na ciljnom spašavanju tzv. karizmatične megafaune. Pod tim se pojmom kriju: pande, tigrovi, koale, polarni medvjedi, slonovi isl. Veoma je uočljivo da njihova zaštita životinja podliježe određenoj diznifikaciji prioriteta (op.a. Disney likovi) pa se biraju samo one životinje koje su bliske i mile oku, s kojima se na temelju slike može uspostaviti prisnost i suosjećanje. A na suosjećanju se može dobro zaraditi! Pandice, tigrići, slonići odabrani su jer se mogu lako prodati, navući ljude da doniraju i plate za njihovo usvajanje.
Malo će tko od nas poželjeti dati novac za udomljenje ekstremno ugroženog gorskog pileta s Dominike, zar ne?
Jesu li uistinu slonovi, tigrovi i pande ključ opstanka ekosustava? Znanstvenici kažu Ne!; čak slonove u mnogim situacijama tretiraju kao nametnike. Naime, slonovi mogu učiniti veliku štetu i prirodi (uništiti bilje nužno za prehranu drugih vrsta) i ljudima. Suživot afričkih poljoprivrednika i slonova sve je samo ne idiličan, iz razloga što potonji (pre)često uništavaju usjeve, time uzrokujući dodatni manjak u, ionako sveopćoj, nestašici hrane na Crnom kontinentu. Osim toga slonovi godišnje ubiju šest stotina ljudi, što ih svrstava na peto mjesto najsmrtonosnijih životinja. Pa ipak Zapadnjaci, ne mareći za probleme lokalnog stanovništva sa slonovima, silan novac ulažu ne bi li nametnuli imperativ zaštite slona pod svaku cijenu. Njima je život slona vrjedniji nego život čovjeka. Zašto? Zato jer se slon da dobro unovčiti, dok jedan afrički poljoprivrednik baš i ne.
I dok slonovi troše enorman novac namijenjen spasu ekosustava, dotle vodozemci dobivaju sitniš i osuđeni su na izumiranje. A upravo znanstvenici kažu da su oni presudni za funkcioniranje ekosustava. Studije pokazuju da je četrdeset posto vodozemaca ugroženo i da bi mogli izumrijeti do polovice ovoga stoljeća. 71 posto Zemljine površine prekriveno je vodom, a samo je jedan posto te površine zaštićeno. Gledano iz svemira mi smo Plavi planet. Zdravlje kopna zavisi od zdravlja oceana; pa zašto onda ne ulažemo novac u spas oceana? Jednostavno je: globalnoj industriji zaštite prirode to ne donosi profit; oceani su marketinški inferiorni jer se nitko ne zaljubljuje u ribe koje su hladne, ljigave i zaudaraju.
Srećom je UN 12. kolovoza ove godine u Yeosuu redefinirao i postavio prioritete ispravno. Glavni tajnik Ban Ki-moon predstavio je Inicijativu za zaštitu oceana od onečišćenja, prevelikog izlova ribe i podizanja njihove razine koja prijeti stotinama milijuna ljudi. Inicijativa predviđa uspostavu povjerenstva koje će pripremiti akcijski plan. Također, sve se države obavezuju da do 2025. definiraju ciljeve smanjenja onečišćenja oceana te da za najmanje deset posto obalnih područja uvedu mjere zaštite.
Conversation International je organizacija za zaštitu prirode i životinja s galopirajućim porastom broja poklonika u SAD-u. Najvažniji saveznici navedene organizacije u borbi za prirodu su globalne korporacije. Na sljedećem se linku može naći kompletna lista njihovih donatora ilitiga partnera u očuvanju prirode: http://www.conservation.org/how/partnership/corporate/pages/all_partners.aspx
Nevjerojatno je da se na listi nalazi BP, kompanija koja je naftnim incidentom u Meksičkom zaljevu iz 2010. godine učinila najveće zagađenje planeta u povijesti!
Na listi se nalazi i Fiji Water, kompanija koja pakira vodu u Fijiju i prevozi je preko Tihog oceana u SAD. Gdje je tu briga za ekosustav i onečišćenje koje prouzrokuju veliki transportni prekooceanski brodovi? Iz Fiji Watera rado ističu svoju nultu emisiju CO2 tvrdeći da su to postigli pošumljavanjem velikih površina oko tvornice. Zahvaljujući toj tvrdnji (i sjajnom PR-u) pridobili su Baracka Obamu, Lady Gagu, Gisele Bundchen i mnoge druge da budu (nesvjesni) promotori branda.
Spirala poznatih konzumenata i ekološki jakih izjava donijela je Fiji Wateru enorman profit. A onda su novinari 2010. godine srušili kredibilitet kompanije razotkrivši da šuma ni približno ne zauzima navedene površine i da se nipošto ne radi o nultoj emisiji CO2. No, ni taj veliki ekološki skandal nije poljuljao vjeru Conservation Internationala u predanost Fiji Watera zaštiti okoliša. Zašto? Jednostavno je: radi profita – zajedničkog zaštićenog interesa.
Borbu za spas prirode i životinja pokrenula je u Africi prije stotinjak godina bijela aristokracija. Pod krinkom brige za okolinu krila se briga aristokracije za očuvanje životinjskog fonda radi njhova omiljenog hobija – lova. Proglašene su uredbe koje su domaćem stanovništvu zabranjivale ubijanje divljih životinja po cijenu zaštite usjeva pa čak i života, dok je povlaštenoj klasi bilo dopušteno nastaviti sa ubijanjem iz zabave ilitiga lovom.
Naravno da je taj početni oblik borbe za prirodu bio produžena ruka kolonizatora i hegemonije onih koji imaju nad onima koji nisu te sreće. Naravno da je danas globalna industrija zaštite prirode zasnovana na ekonomiji obujma i estradizaciji, a ne na znanstveno utemeljenim prioritetima zaštite ekosustava. WWF na globalnoj sceni godišnje uprihodi oko 500 milijuna eura. Pretpostavlja se da samo deset posto svih tih prihoda stvarno dođe do prirode. Je li to smisao očuvanja prirode: da se karijeristi s basnoslovnim plaćama, u ušminkanim uredima potpuno otrgnuti od prirode angažiraju i spase naš planet? Nije li prenaivno vjerovati WWF-u i sličnim organizacijama kad obećaju da će kroz (novčanu) suradnju s velikim korporacijama (onečišćivačima) uspjeti ishoditi njihov odgovorniji odnos prema okolini? Da, krajnje je bedasto. Ne grize se ruku koja te hrani i stoga je očekivati od takvih organizacija borbu za prirodu samo dokle im ona donosi profit. I njihovim partnerima, naravno.
Čovjek je središnja točka ekosustava i u njemu je ključ za spas bioraznolikosti. Čovjek mora promijeniti svoj odnos prema okolišu i ne koristiti rijeke i šume kao odlagališta smeća, životinje kao trofeje. Bio sam na kraju zemlje. Bio sam na kraju voda. Bio sam na kraju neba. Bio sam na kraju planina. Nisam pronašao ništa što mi nije prijatelj, kaže stara Navajo izreka, mudrost veoma primjerena definiranju skladnog suživota modernog čovjeka i prirode.
Neće nitko doći izvana i počistiti za nama, a da nam pritom masno ne naplati. Budimo savršeno sigurni da ni WWF (ni EU) niti itko sličan nije taj kojega se čeka kao spasitelja. Praksa je pokazala da najbolje rezultate daju lokalne akcije, oni mostarski sunčani dani kada se zasuču rukavi i očiste Neretva, Radobolja, Trimuša, Bunica...
