Ušao među zeničke komuniste, doznao plan diverzije i predao ga ustašama: Kako je završio Franjo Ler

Franjo Ler bio je jedan od ljudi koji su u ljeto 1941. godine imali pristup možda najčuvanijoj tajni zeničke ilegalne organizacije Komunističke partije Jugoslavije – planu za onesposobljavanje ključnih industrijskih postrojenja u gradu. Prema poslijeratnoj historiografiji, Ler međutim nije bio samo član organizacije kojemu je povjeren osjetljiv zadatak. U njezine je redove, prema istraživanju Ćamila Kazazovića, ubačen kao provokator, nakon čega je ustaškim vlastima otkrio vrijeme planirane akcije i omogućio jednu od najtežih provala zeničke ilegalne organizacije početkom rata.

Priča je završila šest godina kasnije. Franjo Ler preživio je rat, ali je nakon njega izveden pred vojni sud u Sarajevu. Osuđen je na smrt strijeljanjem, a kazna je izvršena 22. kolovoza 1947. godine.

Čovjek unutar organizacije

Zenica je 1941. godine bila jedno od najvažnijih industrijskih središta Bosne i Hercegovine. Željezara, rudnik i električna centrala imali su veliku važnost za ratnu proizvodnju i prometni sustav, a grad je istodobno imao snažan radnički i komunistički pokret.

U takvim okolnostima Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu od zeničke je organizacije zahtijevao izvođenje velike diverzije. Planirano je onesposobljavanje Električne centrale i dijela industrijskih postrojenja Željezare, nakon čega su se ilegalci trebali povući iz grada i priključiti oružanoj borbi.

Konačni razgovori o akciji vođeni su krajem srpnja. Kurir Joso Radić stigao je u Zenicu 29. srpnja 1941. i prenio direktivu Pokrajinskog komiteta. Na sastanku Mjesnog komiteta uz Ibrahima Perviza, Franju Hena, Vladimira Logomerca i Slavka Mijana bio je i – Franjo Ler. Akcija je određena za noć između 5. i 6. kolovoza.

Ler je, dakle, bio dovoljno duboko unutar organizacije da prisustvuje sastanku na kojemu se odlučivalo kada će biti izvedena jedna od najvažnijih planiranih diverzija u tadašnjoj Zenici.

Kazazović u knjizi Zenica u oružanoj revoluciji ide i korak dalje. Prema njegovoj rekonstrukciji, ustaške vlasti nastojale su ubaciti provokatora među komuniste kako bi došle do njihovih planova, a kao pogodna osoba pojavio se upravo Ler. Preko Slavka Mijana, a možda i drugih članova organizacije, stekao je povjerenje i bio primljen u Partiju.

Drugim riječima, prema toj historiografskoj verziji, nije riječ o čovjeku koji je tek u posljednjem trenutku odlučio izdati svoje suradnike. Ler je prikazan kao osoba koja se namjerno približila organizaciji i postupno zadobila povjerenje ljudi koje je nadzirala vlast.

Ilustracija: Bljesak.info / AI / Jedna od najvećih izdaja u ratnoj Zenici: Tko je bio Franjo Ler i kako je završio

Povjeren mu jedan od ključnih zadataka

Njegovo zanimanje učinilo ga je posebno pogodnim za planiranu akciju. Franjo Ler radio je na tvorničkoj lokomotivi koja je prevozila ugljen prema Električnoj centrali. Kazazović ga navodi kao ložača na lokomotivi, dok ga drugi izvori opisuju kao mašinista. Upravo zato dobio je zadatak povezan s pokušajem uništenja odnosno onesposobljavanja centrale.

Ideja je bila da se eksploziv prikriven među ugljenom unese do kotlova. Čovjek koji je svakodnevno radio uz lokomotivu i vagone s ugljenom mogao je to učiniti uz mnogo manje sumnje nego netko tko nije pripadao pogonu.

Kazazović pritom ostavlja otvorenom još jednu mogućnost – da se Ler, upravo zato što je imao provokatorsku ulogu, i sam nametnuo za taj zadatak. Time bi dobio ono što je obavještajcu bilo najvrijednije: točan plan, sudionike, način izvođenja i vrijeme akcije.

Ustaše su znale kada trebaju krenuti

Prema Kazazovićevu istraživanju, vlasti nisu odmah počele s masovnim hapšenjima. Čekale su trenutak kada će imati dovoljno informacija da jednim udarom zahvate što veći dio organizacije.

Nakon što su od Lera doznale vrijeme planirane diverzije i da su se pojedini komunisti već počeli izvlačiti iz grada, 4. kolovoza započela su hapšenja, a nastavila su se sljedećeg dana.

Drugi poslijeratni izvor navodi da je Ler ustašama otkrio čitav plan akcije i predao im popis komunista. Među prvima je 4. kolovoza navečer uhićen sekretar Mjesnog komiteta KPJ Zenica Franjo Hen, zajedno sa Savom Papićem, Boškom Kovačevićem, Ibrom Golešom i Dušanom Žilićem. U sljedećim danima uhićena je mnogo veća skupina članova Partije, SKOJ-a i simpatizera.

U jednom od memoarskih prikaza događaja Ler je opisan jednostavno kao član Partije koji je istodobno bio policijski agent. Taj izvor navodi da je upravo njegovim djelovanjem razotkrivena organizacija i da su vlasti došle do popisa komunista.

Provala nije ostala ograničena samo na Zenicu. Poslijeratna literatura povezuje događaje u Zenici i s kasnijim hapšenjima u Sarajevu, među kojima su bili vodeći partijski ljudi.

Nije bio jedini izvor informacija

Priča ipak nije toliko jednostavna da bi se cijela provala mogla pripisati jednom čovjeku.

Isti izvori pokazuju da su vlasti koristile više kanala. Kazazović, primjerice, opisuje djelovanje provokatora Mirka Mrljića u Sarajevu, preko kojega je praćena još jedna grupa povezana sa Zenicom. U jednom svjedočenju tadašnji dužnosnik ustaškog represivnog aparata Drago Jilek opisuje kako su pratili Rudolfa Hopeka od Sarajeva do Zenice i zatim ga uhitili.

Zbog toga bi bilo pogrešno tvrditi da je samo Ler svojim djelovanjem omogućio potpuno razbijanje organizacije. Ono što izvori prilično jasno pokazuju jest da je bio jedan od njezinih najvažnijih unutarnjih izvora, dok je represivni aparat istodobno koristio i druge agente i metode praćenja.

Rođen u Vitezu, živio u Zenici

Tko je zapravo bio Franjo Ler? Podaci koje donosi povjesničar Husnija Kamberović daju mnogo konkretniju sliku od ranijih memoarskih zapisa.

Franjo Ler bio je sin Franje i Ludmile, rođene Severin, rođen 1918. godine u Vitezu. Živio je u Zenici, po zanimanju je bio željezničar, bio je oženjen i imao dvoje djece.

Do rata je bio povezan s radničkim pokretom, što je vjerojatno olakšalo njegovo približavanje komunističkoj organizaciji. Kamberović navodi da je početkom rata postao ustaški agent te vlastima dojavio za pokušaj onesposobljavanja Električne centrale, a potom Rudnika i Željezare Zenica.

Njegovo radno mjesto također objašnjava zašto je mogao djelovati uvjerljivo među ljudima koji su uglavnom dolazili iz istog industrijskog i radničkog miljea.

Na popisu zeničkih komunista koji Kazazović navodi za to razdoblje nalazi se i Ler. Većinu članova činili su radnici Željezare i Rudnika koji su u Partiju primljeni od 1939. do 1941. godine.

Njegova obrana završila je pred sudom

Zanimljiv trag pojavljuje se i u Kazazovićevu opisu događaja. Analizirajući koordinirana hapšenja u Zenici početkom kolovoza 1941., autor piše kako ona pokazuju da je akcija bila unaprijed pripremljena i da ništa nije bilo prepušteno slučaju, suprotno onome što je Ler kasnije pokušavao prikazati u svojim iskazima na sudu.

Time dobivamo i potvrdu da je nakon rata morao odgovarati za svoju ulogu.

Podaci o konačnom ishodu nalaze se u istraživanju Husnije Kamberovića o osobama osuđenima na smrt u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata.

Franjo Ler izveden je pred Divizijski vojni sud u Sarajevu. Presudom broj 1025/46 od 25. svibnja 1947. godine osuđen je na smrtnu kaznu strijeljanjem.

Kazna je izvršena 22. kolovoza 1947. godine. Imao je 29 godina.

Tako je šest godina nakon zeničkih događaja završio život čovjeka koji je u jednom od najkritičnijih trenutaka za zeničku ilegalnu organizaciju uspio doći do njezina samog središta. Ušao je među ljude koji su mu povjerili plan, dobio zadatak u akciji koja je trebala pogoditi jedan od najvažnijih industrijskih kompleksa u zemlji, a informacije su završile kod vlasti protiv kojih je ta akcija bila usmjerena.

Dio detalja o njegovoj ratnoj ulozi potječe iz poslijeratne historiografije i memoarske literature, zbog čega ih treba čitati u kontekstu vremena u kojem su nastali. Međutim, osnovni slijed događaja – Lerovo članstvo i pristup planu, njegova uloga u provali zeničke organizacije te poslijeratna presuda i izvršenje smrtne kazne – potvrđuju različiti izvori.