Kad je Mostar bio grad pilota: Od prve generacije 1961. do gašenja škole 1992.

Nekada je južno od Mostara postojao školski kompleks iz kojeg su generacije mladića kretale prema jednom od najzahtjevnijih zanimanja – vojnom pilotu.

Vazduhoplovna vojna gimnazija "Maršal Tito" bila je desetljećima jedan od važnih dijelova sustava školovanja Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane Jugoslavenske narodne armije, a Mostar je upravo zahvaljujući toj školi, tvornici aviona Soko i zrakoplovnim objektima u Rodoču i Jasenici imao posebno mjesto na zrakoplovnoj karti tadašnje Jugoslavije.

Priča škole počinje 1961. godine.

Od pripremne škole do gimnazije

Te godine u Mostaru je osnovana Pripremna škola Vazduhoplovne vojne akademije, zamišljena kao mjesto na kojem će se obrazovati budući kandidati za nastavak školovanja na Vazduhoplovnoj vojnoj akademiji.

Prve tri generacije školovale su se po dvogodišnjem programu, nakon čega su učenici nastavljali školovanje na akademiji.

Iskustva s prvim generacijama pokazala su se uspješnima pa je donesena odluka o uvođenju potpunog srednjoškolskog obrazovanja. Od školske 1964./65. uveden je četverogodišnji gimnazijski program, temeljen na programu prirodno-matematičke gimnazije.

Škola je jedno vrijeme bila registrirana i kao Druga gimnazija u Mostaru, čime je učenicima omogućeno da njihovo gimnazijsko obrazovanje bude službeno priznato i izvan vojnog sustava.

Početkom školske 1967./68. godine dobila je naziv po kojem će ostati najpoznatija – Vazduhoplovna vojna gimnazija "Maršal Tito".

Tisuće kandidata za nekoliko stotina mjesta

Ulazak u školu nije bio jednostavan.

Prema podacima iz dokumentarnog serijala RTS-a "Mostarske priče", na natječaje se u pojedinim razdobljima prijavljivalo i više od 12.000 kandidata iz cijele Jugoslavije, dok ih je u generaciju primano između 180 i 200.

Kandidati su prolazili opsežnu zdravstvenu, psihološku i drugu selekciju, jer je krajnji cilj za većinu bio nastavak školovanja za vojnog pilota.

U Mostar su tako stizali učenici iz svih tadašnjih jugoslavenskih republika. Zbog takvog sastava školu su njezini nekadašnji polaznici često opisivali kao „Jugoslaviju u malom“.

Matematika i fizika, ali i prvi dodir s letenjem

Nastava nije bila ograničena samo na vojna znanja.

Učenici su prolazili klasičan gimnazijski program s posebno snažnim naglaskom na matematiku, fiziku i prirodne znanosti, ali je život škole bio prilagođen budućem vojnom pozivu.

Tijekom školovanja dio učenika prolazio je letačku obuku na jedrilicama u centrima Vazduhoplovnog saveza Jugoslavije, a pred završetak škole slijedilo je i selektivno letenje na motornim zrakoplovima za one koji su trebali nastaviti put prema Vazduhoplovnoj vojnoj akademiji.

U program je ulazila i padobranska obuka.

Za mnoge mladiće koji su u Mostar stizali s idejom da jednog dana sjednu u pilotsku kabinu upravo je gimnazija predstavljala prvi ozbiljni korak prema letenju.

Škola između Soko aviona i helidroma

Lokacija škole gotovo je simbolično odgovarala njezinoj namjeni.

Kompleks se nalazio u Rodoču, nekoliko kilometara južno od središta Mostara, između tvornice aviona Soko i helidroma odnosno aerodromskog prostora Jasenice.

U neposrednoj blizini proizvodili su se zrakoplovi, obavljale letačke aktivnosti, a učenici su svakodnevno živjeli u okruženju koje je bilo povezano sa zrakoplovstvom.

Školski kompleks imao je tri internata, nastavnu zgradu, sportske objekte i veliki stadion. Postojao je i poseban prostor s opremom za padobransku obuku.

Jedna od posebnosti bio je bazen sa skakaonicom, koji je početkom osamdesetih dobio i natkriveni dio pa se mogao koristiti tijekom cijele godine.

Za tadašnje prilike škola je bila iznimno dobro opremljena. U nastavnoj zgradi postojala je čak i interna televizija s kolor kamerama i režijskom opremom, što je u školama toga vremena bila rijetkost.

Život u internatu

Učenici nisu bili samo đaci koji bi nakon nastave odlazili kući.

Škola je bila internatskog tipa, a život je bio organiziran prema preciznom dnevnom rasporedu. Učenici su imali osigurane uniforme, sportsku opremu, smještaj i prehranu, a sustav je uključivao i odgojitelje koji su uz profesore imali veliku ulogu u njihovu svakodnevnom životu.

Za dječake koji su u Mostar dolazili s petnaestak ili šesnaest godina profesori i zapovjedni kadar često su postajali mnogo više od nastavnika.

U emisiji "Mostarske priče" bivši učenici prisjećali su se svojih profesora i razrednika kao ljudi koji su istodobno bili nastavnici, mentori i, u određenoj mjeri, zamjena za roditelje od kojih su živjeli stotinama kilometara daleko.

Mostar kao početna stanica za vojne pilote

Nakon završene gimnazije put se za većinu nastavljao prema Vazduhoplovnoj vojnoj akademiji.

Tako je Mostar desetljećima bio početna točka školovanja brojnih budućih pilota i časnika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane.

Škola je tijekom godina mijenjala organizacijski položaj. Od 1966. bila je izravnije vezana uz zapovjedništvo RV i PVO, a od 1988. ponovno je bila u sastavu Vazduhoplovne vojne akademije.

Generacije njezinih učenika kasnije su letjele na različitim tipovima vojnih zrakoplova i obnašale dužnosti u zrakoplovstvu tadašnje države.

Kraj škole stigao je 1992.

Početkom devedesetih raspad Jugoslavije označio je i kraj mostarske zrakoplovne gimnazije.

Tijekom 1992. škola je prestala djelovati u Mostaru i uključena je u sastav Vojne gimnazije u Beogradu. Tadašnji tisak bilježio je i preseljenje nastavnog kadra i vojne infrastrukture iz Mostara.

Time je završilo više od tri desetljeća jednog specifičnog poglavlja mostarske povijesti.

Od prve pripremne škole 1961., preko četverogodišnje gimnazije i generacija koje su nastavile prema pilotskim akademijama, pa sve do njezina gašenja 1992., škola je ostavila dubok trag u životima svojih učenika, ali i u identitetu jednog dijela tadašnjeg Mostara.

Mostar koji je živio uz avione

Vazduhoplovna gimnazija danas prije svega živi kroz fotografije, dokumente i sjećanja bivših učenika.

Nekadašnji polaznici i desetljećima nakon mature organizirali su susrete, vraćali se uspomenama iz Rodoča i prisjećali se profesora, internata, prvih letačkih iskustava i vremena kada su kao tinejdžeri stigli u Mostar s jednom velikom željom – da postanu piloti.

Bila je to škola koja je nastala zbog potreba vojnog zrakoplovstva, ali je istodobno postala dio povijesti grada u kojem su zrakoplovna industrija, aerodromi i nebo iznad Mostara desetljećima činili svakodnevicu.

Danas, više od šest desetljeća nakon dolaska prve generacije, priča o Vazduhoplovnoj vojnoj gimnaziji "Maršal Tito" ostaje i priča o jednom sasvim drukčijem Mostaru – gradu u kojem su se, gotovo doslovno, školovali dječaci koji su željeli otići prema nebu.