.jpg)
Mnogi se vole prisjećati dobrih starih vremena, kada je sve bilo ljepše i bolje, ali da su se rodili kao čistači fekalija ili radili s vapnom u srednjem vijeku, okrenuli bi ploču.
Danas nam opasni poslovi zvuče kao znanstvena fantastika, ali nekoć su ljudi doslovno ginuli radi svojih zanimanja. Napredna tehnologija, stroži propisi i dostupne informacije otklonili su brojne opasnosti s radnih mjesta. No, nekoć su ljudi redovito riskirali vlastiti život samo da bi zaradili za kruh.
Vapno se od davnih dana koristilo u graditeljstvu i poljoprivredi, ali i za dezinfekciju pitke vode u cisternama i bunarima.
Osim toga, nekoć su kuće imale jame s gašenim vapnom kako bi bilo na dohvat ruke kada zatreba. Vapno se koristilo više tisuća godina prije Krista, a u antici je postalo hit.
Još je rimski graditelj Vitruvije detaljno opisivao kako njime baratati. Vapno se kroz srednji vijek koristilo kao osnovni graditeljski materijal, a rad u vapnenici (ili japlenici) bio je nevjerojatno mukotrpan i fizički iscrpljujući posao.
U japlenicama se kamen zagrijavao paljenjem na ogromne temperature dok ne bi isparila voda i oslobodio se kalcijev dioksid. Tako je nastajalo živo vapno koje se gasilo vodom i spremalo u jame.
Za izradu vapnenice bilo je potrebno iskopati kamen iz zemlje i donijeti ga na mjesto gdje će se iskopati rupa za peć i otvor kroz koji se ložila vatra bacanjem suhog drveta.
Vatra je morala gorjeti danima, a radnici su se izmjenjivali i bdjeli kako se vatra ne bi ugasila. Ono što je izgaranje vapna činilo posebno opasnim bilo je samo vapno.
Isparavanje je izazivalo nesvjesticu pa bi se radnici znali srušiti – ponekad i u vatru.
Dugoročno, rad u vapnenici izazivao je ozbiljna oštećenja pluća. No, malo je radnika doživjelo posljedice te dugotrajne štete – većina bi prije toga oslijepila, zadobila teške opekline ili čak ostala paralizirana.
Jeste li znali da je petarda (francuski: pétard) u ranom 16. stoljeću u Francuskoj označavao malenu napravu napunjenu barutom za razaranje bedema i vrata tvrđava?
Hoist with his own petard, ili parafrazirano, postati žrtvom vlastitog oružja, slavna je rečenica iz Shakespearovog Hamleta koja je u prošlosti bila bliža ljudima nego danas.
Za upravljanje eksplozivnom napravom u francuskoj vojsci bili su zaduženi pétardieri – oni su ih postavljali i palili, a pritom su često stradavali.
Punjenje spravice barutom, paljenje fitilja i bijeg u posljednjem trenutku nisu bili nimalo elegantni i često bi jednako pogubno završili za same vojnike kao i za njihove mete.
S vremenom su tako snažni eksplozivi razvijeni za ispaljivanje s veće udaljenosti pa je ručno postavljanje postalo nepotrebno. Međutim, osnovni koncept petarde i danas živi u modernim pirotehničkim napravama.
Prve šibice su se pojavile oko 1830. u Engleskoj, ali nije ih bilo jednostavno zapaliti. Kako bi se riješio problem, u zapaljivu smjesu se počeo dodavati fosfor.
Fosforne šibice lako su planule međusobnim trenjem i često izazivale požare, osobito prilikom transporta. Osim toga, bile su i otrovne.
Ubrzo je uveden je neotrovni i manje zapaljiv crveni fosfor. No oni koji su imali nesreću raditi s bijelim fosforom su loše prošli.
Naizgled jednostavan posao, privukao je mnoge mlade žene koje su u Engleskoj postale poznate kao matchgirls (djevojke koje proizvode šibice).
Radnice su na vlastitoj koži otkrile stravičnu tajnu o toksičnom materijalu. U kombinaciji s dugim radnim satima i lošim uvjetima, otrovni fosfor je izazivao propadanje kostiju i mozga.
U prošlosti se puno razmišljalo o tome kako riješiti problem hlađenja, ali trebala su proći stoljeća da bi se došlo do prvih rješenja.
Prije nego što su razvijeni hladnjaci, ljudi su koristili drvene sanduke s ogromnim blokovima leda. A bez odgovarajućih uređaja, do leda se dolazilo na težak način.
Rezači leda odlazili su na zaleđena jezera i rezali led. Osim što je boravak na hladnoći bio mukotrpan, sam proces nije bio nimalo bezazlen.
Puno toga lako pođe po zlu kada skupina ljudi nespretno stoji na zaleđenom jezeru i pokušava odvojiti dijelove podloge na kojoj se nalaze.
Glad ne pita pa su ljudi u prošlosti, baš kao i danas morali raditi prljave poslove. No jedan od smrdljivih poslova bilo je čišćenje septičkih jama. Čistači fekalija imali su blago rečeno prljav, smrdljiv, ali i opasan posao.
Radili su noću, kada bi uzeli u ruke kantu i lopatu i krenuli u skupljanje otpada, izloženi štetnim parama, parazitima i bakterijama, piše Punkufer.
Kante bi se zatim kolima odvezle izvan grada na hrpe. Vrtoglavice i nesvjestice su bile uobičajene, a radnici su se mogli poskliznuti i ugušiti. Čistače fekalija neugodan glas i miris je pratio i nakon odrađenog posla, a ljudi bi ih izbjegavali. No bez njih stanovnici bi bili u opasnosti od zaraza i bolesti.
