Jarac-kuk 1941.: Kako je propao prvi veći odlazak mostarskih komunista u partizane

Bilo je ljeto 1941. godine, nekoliko mjeseci nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i uspostave NDH, kada je skupina mostarskih komunista pod okriljem noći napustila grad i krenula uz Velež. Sa sobom su nosili puške, streljivo i plan koji je na papiru izgledao znatno jednostavnije nego što će se pokazati na terenu: prijeći planinu, povezati se s ustanicima i od gradskih ilegalaca postati jezgra organiziranog partizanskog odreda u Hercegovini.

Među njima su bili neki od najvažnijih ljudi tadašnje partijske organizacije u Mostaru, a na čelu skupine nalazili su se liječnik Safet Mujić i Mustafa Mujo Pašić. Samo nekoliko sati poslije, na mjestu zvanom Jarac-kuk iznad Podveležja, cijeli će pothvat krenuti u sasvim drugom smjeru.

Izvori se ne slažu potpuno oko broja ljudi i točnog datuma izlaska. Vasko Gnjatić navodi da je 19. srpnja 1941. iz Mrakove ulice krenuo odred od oko 25 komunista, dok Seferović, pozivajući se na sjećanje Avde Hume, govori o 22 dobro naoružana borca. Tempo će mnogo godina poslije u vlastitom osvrtu govoriti o ''dvadesetak'' ljudi. Razlike su očekivane za memoarsku i poslijeratnu građu, ali se svi izvori slažu u bitnome: iz Mostara je krenula relativno brojna naoružana skupina, sastavljena dobrim dijelom od partijskih rukovodilaca, koja se trebala probiti prema ustaničkom području.

Pripreme za polazak trajale su kratko, no oružje nije počelo skupljati tek tih dana. Mostarski komunisti prikupljali su puške, municiju i vojnu opremu još nakon raspada jugoslavenske vojske u travnju, a intenzivnije nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. U isto vrijeme, vrh KPJ tražio je ubrzano prebacivanje partijskih organizacija iz ilegalnog političkog rada u otvorenu oružanu borbu, pa je Svetozar Vukmanović Tempo kao delegat Centralnog komiteta početkom srpnja u Sarajevo donio direktivu da se što prije pristupi ustanku. Mostarska skupina trebala je biti jedan od konkretnih odgovora na tu odluku.

Okršaj na Jarac-kuku

Noćni izlazak iz grada prošao je bez većeg incidenta. Ljudi su se kretali prema Veležu, a do jutra su stigli iznad Podveležja. Nakon dugog noćnog marša zaustavili su se na Jarac-kuku kako bi se odmorili prije nastavka puta prema području na kojem su trebali uspostaviti vezu s ustanicima. Upravo na tom mjestu pokazalo se koliko je velika razlika između ilegalne političke organizacije i jedinice osposobljene za rat na otvorenom terenu. Gnjatić kao glavne razloge kasnijeg neuspjeha navodi slabu vojnu organizaciju, nedostatak ratnog iskustva i, prije svega, nebudnost.

Dok se skupina odmarala, približilo joj se svega sedam ili osam ustaša. Brojčani odnos bio je izrazito na strani ljudi koji su izišli iz Mostara, ali prednost u tom trenutku nije bila u broju nego u iznenađenju. Ustaška skupina uspjela je prići dovoljno blizu da napadne ljude koji nisu bili pravilno osigurani, nakon čega je počela kratka i kaotična pucnjava.

Taj sukob nije, međutim, završio bez gubitaka na napadačkoj strani. Upravo tu je važna razlika između pojedinih izvora. Gnjatić u svom prikazu naglašava ranjavanje i zarobljavanje Esada Fejića te zarobljavanje Đorđa Balaća, ali Seferović, oslanjajući se na sjećanja sudionika, donosi dodatni detalj: Fejić je tijekom okršaja bacio bombu od koje je poginuo ustaša Blaž Čokljat, dok je i sam Fejić gotovo istodobno ranjen i zarobljen. Isti izvor izričito osporava kasniju Tempovu tvrdnju da su ljudi iz odreda jednostavno pobacali oružje, navodeći da je pušku odbacio samo jedan borac.

To mijenja ton čitave epizode. Skupina jest bila zatečena i vojnički loše postavljena, ali nije nestala bez otpora. Došlo je do stvarnog oružanog sukoba, jedan pripadnik ustaške skupine je poginuo, Fejić je ranjen i zarobljen, a Balać također pao u zarobljeništvo. Gnjatić bilježi da su se nakon kratkog okršaja obje strane povukle, no za mostarski odred posljedice su bile znatno teže jer se više nije uspio ponovno organizirati i nastaviti prema prvotnom cilju.

Povratak u Mostar

Upravo je odluka koja je potom donesena kasnije izazvala najveće nezadovoljstvo partijskog vrha. Umjesto da se preostali ljudi ponovno okupe i nastave dalje prema ustanicima, odlučili su se vratiti u Mostar, podijeljeni u manje skupine, s namjerom da se ponovno pripreme i kasnije pokušaju još jednom. Tako su se ljudi koji su samo nekoliko sati ranije krenuli iz grada kako bi postali partizani, nakon prvog ozbiljnijeg susreta s neprijateljem počeli vraćati upravo u Mostar.

Povratak je donio nove probleme. Gnjatić navodi da su pri prilazu Bijelom Polju uhvaćeni Smajo Brkić i Mustafa Alajbegović, koji su se pokušavali skloniti na području gdje je Brkić imao vinograde, ali su upali u zasjedu. Đorđe Balać, zarobljen na Jarac-kuku, kasnije je strijeljan. Esad Fejić imao je drukčiju sudbinu: Mladen Balorda i Ahmet Pintul, prema jednom kasnijem prikazu, predstavili su se kao ustaše i uspjeli ga preuzeti iz zarobljeništva te izvući.

Zbog svega toga događaj na Jarac-kuku teško je svesti na jednostavnu priču o kukavičluku ili bijegu. Većina ljudi koji su toga dana krenuli iz Mostara imali su iskustvo ilegalnog političkog rada, konspiracije, policijskih progona i partijskog organiziranja, ali nisu imali iskustvo kretanja kao vojna jedinica, osiguranja položaja, izviđanja i borbe na otvorenom terenu. U nekoliko sati pokazalo se koliko je velik bio prijelaz između političke odluke da se krene u ustanak i stvarne sposobnosti da se na planini djeluje kao uvježban odred. Upravo je zato Gnjatićeva formulacija o ''slaboj vojnoj organizaciji'', ''nemanju ratnog iskustva'' i ''nebudnosti'' važna za razumijevanje događaja.

Ni kasniji život sudionika ne podupire jednostavnu tvrdnju da su ljudi na Jarac-kuku odbili borbu. Safet Mujić ponovno je otišao na teren i nastavio sudjelovati u organiziranju partizanskih jedinica, a kasnije je poginuo u ratu. Mustafa Pašić također je nastavio oružanu borbu i poginuo 1942. godine. Seferović, koji je posebno polemizirao s Tempovom kasnijom interpretacijom događaja, isticao je da su gotovo svi sudionici prve skupine ubrzo ponovno postali partizani te da ih je velik broj tijekom rata poginuo.

Tempo naredio strijeljanje Pašića i Mujića, naredba odbijena 

Tek nakon svega toga dolazi reakcija Svetozara Vukmanovića Tempa, a ona pokazuje koliko je vrh KPJ ozbiljno shvaćao povratak mostarske skupine. Tempo je desetljećima kasnije pisao da su se ljudi nakon čarke s nekoliko ustaša vratili u Mostar i tvrdio da su ''svi pobacali oružje'', što drugi izvori osporavaju. Naveo je i da je naredio isključenje članova skupine iz Partije te strijeljanje sekretara Oblasnog komiteta. Avdo Humo se, prema kasnijim svjedočenjima, nije složio s takvom odlukom i nije je proveo.

Tu se ponovno pojavljuje razlika među izvorima. Tempo se 1972. prisjećao naredbe za strijeljanje sekretara Oblasnog komiteta, Mustafe Pašića, dok Seferović i drugi prikazi navode da je smrtna kazna bila određena i Safetu Mujiću. Humo je navodno smatrao da u Mostaru ne bi mogao pronaći komunista spremnog izvršiti takvu presudu nad dvojicom ljudi koji su imali veliki ugled u organizaciji. Naredba na kraju nije izvršena, a obojica su se ponovno vratila u oružanu borbu.

Tako je prvi veći pokušaj izlaska mostarskih komunista iz grada završio mnogo drukčije od onoga što su njegovi organizatori zamišljali. Umjesto urednog prelaska prema ustaničkom području, skupinu je na odmoru iznenadilo sedam ili osam ustaša, u kratkom sukobu poginuo je Blaž Čokljat, nekoliko komunista bilo je ranjeno ili zarobljeno, a preostali su se vratili u Mostar. Vojno gledano, bio je to neuspjeh. Povijesno gledano, možda je još zanimljiviji zato što pokazuje koliko je nesiguran i improviziran bio sam početak pretvaranja ilegalne partijske organizacije u oružani pokret.

BONUS VIDEO