Dvije tisuće prve godine obilježena je stogodišnjica Nobelove nagrade, a ostat će zapamćena po uvodnoj riječi akademika i tadašnjeg tajnika Švedske akademije Horace Engdahla: 'Navršava se točno sto godina otkako Lav Tolstoj nije dobio Nobelovu nagradu za književnost.'
Mnogi su znatiželjnici prošlog četvrtka u 13:00 slušali Peter Englunda, sadašnjega tajnika, i mučili se u njegovom obrazloženju (na švedskom jeziku) uhvatiti ime ovogodišnjeg književnog laureata.
I u trenutku kada je cijelom svijetu na univerzalnom engleskom obznanjeno da je dobitnik Mo Yan, nekima je kroz glavu prošlo simboličnih 111 godina otkako Lav Tolstoj nije dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Tko je uopće Mo Yan? Kinez nedisident, pravim imenom Guan Moye, sam je sebi dao literarno ime Mo Yan koje u prijevodu glasi Onaj koji šuti. Sam će za sebe kazati da je on tek seljak koji piše, dok će iz vodstva Komunističke partije NR Kine kazati da je on njihov član i kao takav zamjenik predsjednika kineskog Saveza književnika. Adriana Piteša će za Jutarnji list napisati da je za hrvatske čitatelje riječ o potpuno nepoznatom i neprevođenom piscu i otvoreno priznati: Mi ne znamo kako piše. Slično mogu kazati mnogi s jezičnog prostora bivše države jer je dostupan tek jedan prijevod njegovih djela na neki od bhs jezika; na srpski je preveden roman 'Velika nedra i široka bedra'.
I za svjetske je prilike riječ o relativno nepoznatom autoru te mnogi kompetentni i upućeni otvoreno polemiziraju o opravdanosti izbora. Kao i uvijek, nezadovoljnici su glasniji, prvenstveno ističući, u nedostatku literarnih argumenata, da sama Mo Yanova pripadnost Komunističkoj partiji ruši njegov kredibilitet. Drugi će, iako opet literarnim dokazima nenaoružani, osporiti njegovu književnu kvalitetu, a među takvima se posebno istakao biograf Philipa Rotha – vječnog kandidata za Nobela, komentarom na Twitteru: Mo Yan my ass. Treći će cinično zahvaliti Akademiji što nas je napokon prosvijetlila i ukazala na dosad nepoznati stil magičnog realizma koji iz pera Mo Yana spaja narodne priče, povijest i vrijeme kineskih provincija. Najžešći je kritičar Ai Weiwei, najpoznatiji kineski suvremeni umjetnik, koji je izjavio da su članovi Akademije ovim laureatom pokazali apsolutni odmak od stvarnosti uvrijedivši time i čovječanstvo i književnost.
Popis književnika koji su zaslužili Nobela, a umrli ne dobivši ga, podulji je. Osim Tolstoja, tu su još i Joyce, Proust, Kafka, Conrad, Nabokov, Borges, Calvino, Kiš. Od još živućih autora koji su zaslužili Nobela, a nisu ga dobili te od kojih, po svoj prilici, Akademija čeka da umru i tako siđu s liste vječnih kandidata, ističu se Rushdie, Roth, Pynchon, Eco i Kundera. Izvini Milane, ali kod Akademije ne kotiraju dobro književnici poznati široj javnosti i nitko se od njih ni ne sjeća da si već u osamdesetima zaslužio biti laureat.
Akademijin ukus u književnosti… bit će da ima defekt. Za mnoge veliki.
A onda će dan poslije Mo Yana, predsjednik Odbora za dodjelu nagrade Throbjørn Jagland mrtav ozbiljan reći: 'Europska unija i njene preteče doprinose miru i pomirenju, demokraciji i ljudskim pravima već više od šest desetljeća.' Vaclav Klaus će se u prvi mah od navale smijeha žestoko zagrcnuti jer dobre šale nikad dosta, a kada shvati da se Akademija ne šali reći će ono što je svakome jasno: Tragična je pogreška Nobela za mir dodijeliti birokratskoj instituciji.
U objašnjenju se između ostalog navodi da Europa danas više nije kontinent rata već mira te sa su mnogi etnički nacionalni sukobi završeni. Naravno da ćemo se mi s ovih prostora zapitati zašto se ta ista Europska unija nije tijekom devedesetih jače zauzimala za sprječavanje sukoba, zašto nije jače djelovala i ishodila da Vukovara ne bude i da se Srebrenica ne dogodi. Ali taj odgovor više nikoga ne zanima jer… eto danas imamo mir.
Prigodno bi bilo da 1,2 milijun dolara usputno zarađenih ovom nagradom, čelnici proslijede Grčkoj i tako dodatno doprinesu univerzalnoj tekovini Unije, tzv. Grčkom miru.
Da, svi mi griješimo pa to sasvim najnormalnije čini i Odbor Nobelove nagrade za mir. Kako je, nažalost, primarno riječ o političkoj nagradi, a manje o mirovnoj tako je moguće da su za Nobela bili nominirani i poznati mirotvorci Hitler, Staljin, Mussolini i Milošević. Slobodan, da ne bi bilo zabune.
Tako je moguće da je i Obama nagradu zaslužio nakon jedanaest provedenih dana u Bijeloj kući za uspostavu promjene klime u svijetu i ulijevanje nove nade. Možda se ta promjena klime odnosi na samovoljno i uporno američko odbijanje protokola iz Kyota i izraziti doprinos klimatskim promjenama!? Tko će znati na što su ti Šveđani mislili kada su pisali to obrazloženje. Tko će pak znati što je taj Obama mogao uraditi za ta dva tjedna, a da Gandhi nije mogao za cijeli život nenasilne borbe i otpora okupaciji ili papa Ivan Pavao II za cijeli život ponizne predanosti miru i pomirenju tražeći uvijek za sebe mjesto najmanjeg među jednakima.
Još je sedamdesetih mirotvorcem, na užas mnogih, proglašen američki državni tajnik Kissinger – masovno smatran glavnim američkim ratnim agitatorom tih godina. UN i njegov tadašnji tajnik Kofi Annan dobili su Nobela za mir 2001. godine, svega šest godina nakon kobnog, ali očito već tada dobro zaboravljenog propusta Nizozemskog bataljuna.
I onda se samo od sebe nameće pitanje: Ne pretvara li se Nobel u Oscara???
Uistinu je veoma moguće da 2013. Nobel za mir podijele Nokia uz obrazloženje Connecting people i Mark Zuckerberg zbog predanosti čovječanstvu kroz altruizam nepobitno očitovan u Facebook opciji share sve sa svima.
Sreća pa Nobela za ekonomiju Europska unija nikada neće dobiti. Valjda.
