Propali smo mi k'o žeton, samo nam se još nije skroz prikazalo pred očima. A i kako bi nam se prikazalo, kad smo slijepi kod zdravih očiju? Sami sebe lažemo najbolje na svijetu. Tu smo prvaci. Mi smo sebi najbolji na svijetu, baš ono što kaže Dubioza Kolektiv, najbolji smo, al' zajeb'o nas sudija!
Čak ni rat koji smo ovdje vodili i na kojeg se, koje sramote, i danas pozivamo gotovo 20 godina poslije, nije bio naš. Taj rat koji u svakoj zgodnoj prilici koristimo kao džoker za objasniti svaku našu sramotu, ni taj rat nije bio do nas. Nametnut, sa strane, uvezen, drugi su krivi, planiran u centrima moći. Sve ćemo izdefinirati, samo da nije do nas! U zemlji sa mnogo nepismenih normalno je da nitko nije ni za što kriv.
Mokrom krpom posred pače!
Problem je u glavi. Još je nismo ugurali pod hladan tuš, da malo dođemo sebi. Mi još u nekim vlastitim bajkama živimo. Sarajevo se često omakne na portalima kao najljepši grad na svijetu (čudna dunjaluka kad mu je ono najljepši grad), ako ništa onda hvale lagan način života u tom gradu ('ajde da je neko etno selo, nego grad u kojem je auto na autu, a kad je špica bolje da nisi u prometu, a grune i pokoja bomba u sitan sat, o krađama da ne pričam).
Pa onda Bosna i Hercegovina kao najčistija netaknuta priroda u Europi (ako se u obzir uzme da nismo takli plastične kese koje po Bosni leže godinama, onda priznajem ovo netaknuta), Hercegovina kao neviđena oaza sunca i grožđa (kao da sunce ne sja nigdje drugo na planetu, kao da ni na slikama nisu vidjeli Francusku, Italiju, Grčku ili Španjolsku!). Najgolemije je kada svi hvale zemlju i slave si porijeklo, a svi bi htjeli kidnuti odavde.
Nekoć smo si pričali bajke da ležimo na takvim prirodnim bogatstvima da to nema nigdje u svijetu (zato nam je valjda benzin svakih par tjedana sve skuplji i skuplji), a i danas obožavamo takve stvari. Naša voda je najljepša, najzdravija i najpitkija u Europi. Znate već onu bajku - Jednog dana, kad vode svuda nestane, svi ćemi mi biti bogati, jer faktički sjedimo na vodi. Nažalost, sjedimo uglavnom na guzici. Faktički. A glava nam posred dupeta.
Šampioni i Bogom dani
Ostalo nam iz one bivše zemlje sa 24 milijuna stanovnika, i dalje imamo taj stav kao da smo neka veličina. K'o da i danas vodimo nesvrstane. Makar smo sve rasturili na šest, sedam banana država (ne pravih banana, nego onih čokoladnih bananica!), mi još uvijek na okolinu s visine gledamo. Evo, recimo, kad se treba mjeriti s ostalima, mi još uvijek to radimo s nekog nivoa na kojem u stvarnosti nismo odavno. Još uvijek smo za Albaniju u našim glavama Zapad, je li tako? A je li itko u zadnje vrijeme bio u Albaniji?
- Bugarska je ciganija, Rumunjska još i gora, to mi bez gledanja, znamo iz glave, otprve!
-'Ta će Česi i Slovaci? Pa, još se sjećamo kad su ovdje prodavali sve što su imali da bi isplatili put i ljetovanje (tri črvene, sjećate se?). Jedino je, eto, šteta što ne kužimo da je to bilo prije 22, 23 godine.
-Poljaci su nam nula! I dalje nam je simbol Poljaka brkati Lech Valesa i to u onoj varijanti iz sezone 1980/81. Papa Vojtila se ne pika. On je iznimka koja potvrđuje pravilo!
- Grci? Pekse i lijenčine! Da im nije mora i ruševina što im je ostavio onaj Sokrat propali bi. Pa su opet, unatoč tome, propali! Estonija, Litva, Latvija? Ma daaj! Kakve su to zemlje? Ni'ko k'o mi!
- Kina? U našim glavama u Kini je i dalje jad i bijeda. Još Kinezi voze masovno bicikla i nose ona jednobrazna plava odijela. Da je drugačije kao da bi ih ovoliko dolazilo kod nas.
-Rusi? Sirotinja i pjančine. Vole se valjati po blatu kad prepiju votke. I voze samo ružne stare Lade nakićene retrovizorima i spojlerima.
Što se nas tiče, mi puštamo ispred sebe samo ove zemlje Zapadne Europe, Kanadu, SAD, Japan i možda Australiju. Nama su i Brazilci sirotinja iz favela, gole koke s karnevala i nogometaši (koji su isto sirotinja iz favela, samo sretnije ruke). Meksikanci su nam oni siroti emigranti što prelaze Rio Grande u strahu od američke granične policije.
-Afrika? Daj, ne zajebavaj!
Kto si, što si, da prostiš?
Zapravo, postoje neki razlozi otkuda nas tako visoko gore, a zapravo smo duboko dolje. Mi, ako što rekoh, najbolje lažemo sebi. A to radimo tepajući. „Dobri Bošnjo“, „Ponosni Ero s kamena“ i slična preseravanja. A zapravo je istina da imamo iskrivljenu sliku o sebi i drugima jer ne radimo na sebi. Preskačemo lekcije, površno gledamo na život. Dajemo prednost formi nad suštinom. Turbo-folk!
Da bi pokazali da smo veći vjernici, mi nećemo više moliti, nego ćemo staviti veći križ, ili dodati još jedan minaret. Da bi si priuštili lagodan život, mi ćemo kupiti polovan njemački auto, a ne deset pari novih donjih gaća. Mogu i one jedne stare.
Imamo krivu sliku svijeta jer ga percipiramo preko TV-a. Ne putujemo, a i kad putujemo to je jer moramo. A kad otputujemo odmah tamo tražimo gdje su naši. Ne izučavamo druge, ne upijamo svijet, družimo se u zavičajnim klubovima i kafanama koje drže naši. A to je kao da nismo ni otputovali. Mogao si i u Kaknju tako u Njemačku otić'. Ili u Posušju tako otić' u Nizozemsku.
Gruzijo, zemljo obećana!
Ne učimo, jer smo u međuvremenu razvili teoriju da učenje nije svrsishodno. I prije se pokušavala izbjeći lektira, skratiti lekcija, pretvoriti knjigu u mali šalabahter, ali ovo sad je katastrofa. Zato i jesmo sve nepismeniji.
Zamislite, službeno Gruzija nema ni jednog nepismenog! Alo? G-R-U-Z-I-J-A! (Već čujem: 'ta će Gruzija?) A u nas? Pa, postoje procjene da ih ima između 15 i čak 25 posto! Ali kad pogledaš kako pišu komentare po portalima reklo bi se da nas je nepismenih barem pola! A kako razmišljamo u tim istim komentarima, ne bi me čudilo da je pismenih puno manje. A prije rata bilo 9,9 posto. I u to se računali oni najstariji po zabitim selima kojima nije bilo više velike vajde od slova.
I što očekivati od zemlje s toliko nepismenih? Jedino da ne zna o sebi, a kamoli o drugima. Ali, džaba, ostalo nam ono nešto, da smo vrijedni, važni i posebni.
Zato nam i jes' milo oko srca kad pročitamo da je na nekoj intenet stranici neka naša proglašena najljepšom ženom na svijetu! Pola zemlje odmah na noge od ponosa. „Jesam ti rekao? Ma, nema do nas! Ovo nigdje na svijetu nema!“
Zato nekima godinu dana moraju objašnjavati kako se treba izjasniti na popisu.
