Dragi dnevniče,
shrvana sam i neutješna činjenicom da moj dnevnik nije zadovoljio visoke standarde akademske zajednice koja je jedino istinsko čitateljstvo Bljeska. Moj plitki i neduhoviti trash presjek tjedna jedne obične djevojke uvreda je ogromnoj većini čitateljstva koja na Bljesku, koji je inače Knjiga Mudrosti i Spoznaje, traga za važnim metafizičkim pitanjima i kontemplira o najtežim problemima suvremene filozofske misli... Ovim putem se iskreno ispričavam na uvredi njihovog intelektualnog nivoa, ali i na pretrpljenom stresu, jer mora da je strašno kad vas vatrenim oružjem prisile da 9700 puta otvorite i još onda pročitate nešto, za vas, uistinu nezamislivo. Dakle, još jednom, iskrene isprike svima.
Ono što me stvarno ovaj tjedan umaralo, sekiralo i izbacivalo iz takta, jest moj posao. Banka, kao, loše stoji. Posluje u gubitku. Porezna prevara u Italiji, avioni, kamioni, milioni. A na mom odjelu se svi, kao tajno, najviše sekiraju što je onaj demode Libijac rijetkih brkova, platio glavom u kanalizaciji. Libijski kapital, avioni, kamioni, milioni... Mogla bi banka ovo, mogla bi banka ono... Ne bi to bilo toliko frustrirajuće da većina mojih kolega uopće zna poveznicu između pukovnika i digićkog kapitala, a da ne govorimo o činjenici da za uposlenike banke uopće ne postoji nikakva opasnost, pa čak ni bojazan... Za uposlenike, pa da, niste valjda mislili da su narod i država vrijedni sekiracije?
- A šta si rekla, na koju si kremu za lice prešla? Onu s hijaluronom?
- Aha, s hijaluronom, ali ne samo s hijaluronom nego i s hijaluronskom kiselinom.
- Sigurno je puna hijalurona.
- Totalno, sastav je skoro 100% hijaluron. A jesi li čula da smo devet milijardi u gubitku?
- Aha, a i osam milijardi libijskog kapitala zamrznuto...
- Tc, tc, tc, jebote, a ja taman kupila čizme, bundu i automobil.
- Hajde, majketi, povećaj minus po tekućem na šest plaća...
I tako iz dana u dan, cijeli tjedan. Cijeli mjesec, cijelu godinu, cijeli život ću slušati priče propalih lobotomiranih top modela s kojim, igrom slučaja i besramnog višerazinskog nepotizma, dijelim ured...
A ured dijelim i sa Zoranom. Zadnji mjesec stvari između nas dvoje postaju sve kompliciranije u najmanju ruku. Mislila sam napisati ozbiljnije, onda vruće, pa onda intenzivnije... Kompliciranije, ipak, najbolje opisuje taj odnos gdje sam ja po prvi put u životu loša cura a njega samo činjenica da radimo u istom uredu sprječava da izvadi svoj mozak i pokloni mi ga na pauzi za doručak. Ne znam ni sama kako smo onda došli do toga da na pauzi za doručak izvadi i pokloni mi jedan drugi organ, ali znam da je to, od prošlog petka i one večere, cijeli tjedan visilo nad našim glavama, uredima i karijerama. Iako smo svjesni opasnosti i neugodnosti koje ovaj nepromišljeni čin čiste strasti može izazvati, jako sam sretna zbog toga. A i Zoran, čini mi se. Unatoč dogovoru da je naš odnos, za sada, čisto fizičko punjenje i pražnjenje tjelesnih i mentalnih strasti, moram priznati da mi i srce zatreperi na pomisao na prekovremene ostanke...
- Imamo malo vremena.
Kakofonija šapta, ubrzanog disanja, šuškanja uredskog papira i odjeće.
- Bedra su ti tako glatka.
Razgrćem završene izvještaje, kutije sa olovkama i naše mobitele sa stola.
- To je zbog hijalurona.
Dok ležim na stolu uredski plafon se pretvara u potpuni mrak, a u ušima odzvanja Human od The Killersa...
