Šid – Čudotvorna voda i neobični običaji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Šid se ponosi svojim manastirima, Savom Šumanovićem, pa i Dolinom šljemova i Filipom Višnjićem, ali bi za taj grad znalo kudikamo manje ljudi da se nije našao tu gdje se našao pa na onoj najvažnijoj cesti bivše nam države od putokaza na kojim stoji ŠID oči ne možeš otvoriti. Tu je i čovjek koji je grad, ničim izazvan, preko noći učinio popularnim, a sve zarad jedne lake rime: Spava Pariz, spava Šid / Njujork, Moskva, London, Madrid.... Tako se Šid iznenada našao u probranom društvu svjetskih metropola.

Šidom i okolinom šetkam na blagdan svete Petke, a kad je već tako, naravno da ću prvo u Berkasovo, gdje se nalazi manastir kojem je ona zaštitnica. Usput me zanima i kasnosrednjovjekovni grad koji se nalazi negdje u blizini sela. Znam da u manastiru ima neka posebna svečanost, ali ne znam detalje pa, kad naiđem na visoku bijelu baroknu crkvu, zastajem u naselju. Mladi pop upravo drži pridiku, a ja, jer je vjernika malo, tek dvadesetak, brzo shvaćam da to nije to. Pop doista mudro zbori i ne mogu odoliti da ne ostanem barem do kraja pridike, a slušajući ga, razgledam crkvu, građevinu staru više od 200 godina (podignuta između 1776. i 1778.), s bogato izvedenim ikonostasom i stropovima oslikanim skladno, u blagim bojama. I svana je građevina dopadljiva, posebno način na koji su izvedeni pilastri te nesvakodnevni izvijugani krovni vijenac.

Na Petra i Pavla nailazim izmad jednog od ulaznih lukova, ali mi oni ništa ne mogu reći o manastiru u koji sam krenuo. Preko sela nigdje živa roba pa ću do neke vrste društvenog doma, zgrade svijetle fasade u središtu sela, u kojoj se malaze ambulanta, Biblioteka „Damjanka Daška Čizmić“ i, sudeći po odjeći na hodniku, dječji vrtić. Pored ulaza spomen-ploča poginulim partizanima i žrtvama fašističkog terora - povelik spisak za jedno makar i nemalo selo. Kucam na vrata matičnog ureda, gdje zatječem Vladimira Tota – rekoše mi dvojica ispred zgrade da on svašta zna.

I zna čovjek, „Tot bez h“, kako se predstavlja, a prvo me odvraća od odlaska u potragu za srednjovjekovnim kastrumom. Narod brdo zove Turski šešir, priča mi Vladimir: sliči na šešir, a zašto turski, e, to ne zna. Ima u knjigama, naći ću to kasnije: razorili su ga Osmanlije pa ga valjda neko vrijeme i držali te ga donekle ponovno utvrdili. Uobičajeni naziv za grad je Despotovac. Nema tamo ničega, nastavlja Tot, samo tragovi šanaca u zemlji, a to je toliko zaraslo u travuljinu da ne bih imao što uslikati.

Slično je i sa razvikanom Dolinom šljemova. Jest da je jedan od najljepših rimskih šljemova nađen upravo ovdje, u Berkasovu, ali, što reče Vladimir: Ne misliš valjda, prijatelju, da ćeš nasred livade naći šljem?!

O manastiru svete Petke Vladimir zna mnogo iako, kaže, i nije baš čest u crkvi i na liturgiji. Za čudotvornu vodu u manastiru zna, pak, iz prve ruke: prije mnogo godina opako je porezao prst i rana nikako nije zarastala, a desilo se to tek nakon što je prst polio vodom svete Petke. Ožiljak mi samo pokazuje, tu je i nakon nekoliko desetljeća, a slikanja nema.

Za čudotvornu vodu svete Petke treba čekati u redu

Manastir je pomalo u prikrajku, podalje od naselja, okružen šumom. Neboplavi crkveni toranj se zadjenuo među oblake. Naroda mnogo pa je problem naći mjesto za parkiranje u strani ispod samostana kojom vijuga makadamska cesta. Ništa zato, ovo je dobro, jer kasnije čujem da donedavno do manastira uopće nije bilo ceste.

Nekad je ovdje, do prije stotinjak godina, stajala crkva brvnara. Izgorjela je, a nakon toga je napravljena današnja. Obnovljena je 1998. godine i to, kako stoji na ploči pored ulaza, ponajviše novcem koji su osigurali braća Boško i Branko Mitrović.

Ne znam baš mnogo o srpskopravoslavnim običajima, ali vidim pun sto ukrašenih pogača i boca vina koje popovi blagoslivljaju, a monahinje otpjevaju na njihove molitve. Narod se ponešto natiskao oko stola, ali su mnogi jedva dočekali da blagoslov počne kako bi bez čekanja u redu došli do male podzemne prostorije u kojoj je izvor čudotvorne vode. Iznad česme ploča zahvale Svetici, podigoše je valjda onaj isti Boško Mitrović, mještanin, i Blagiša Rafailović iz Šida.

Svi strpljivo čekaju s plastičnim bocama u rukama kako bi kući mogli ponijeti čudotvornu vodu, a neki pod curak podmeću ruku i prave znak križa. Ja se, dok ih snimam, pitam postoji li način da se pod čudotvornu vodu bar na trenutak stavi duša i može li ona ozdraviti od Petkine vode, pogotovo što, evo, radim, a na svetu Petku ne bi trebalo, makar se to vjerovanje više odnosi na pranje rublja, šivanje i teške poslove. Izvor inače nikad ne presušuje, a nalazi se točno ispod oltara crkve koja je danas prazna.

U povratku zastajem pored malog partizanskog spomenika. Teško da bih ga i spomenuo da trojica „drugova“, kako stoji na spomeniku, a imena im se jedva vide, nisu poginuli u akciji paljenja žita. Kao na filmu, pod parolom „Ni zrna žita neprijatelju!“ Zaboravili su, međutim, onu drugu parolu, da neprijatelj nikad ne spava, i upali zasjedu. Izgubiše živote, a žito ostade neprijatelju.

Nakratko posjećujem i Sotsko jezero. Zabranjeno unošenje čamaca, zabranjeno kupanje. Dobro, neću, odustajem :-) Jezero i okolina, ono što kažu, „stat' pa gledat'“. Neko je uza znak s nazivom jezera prislonio ohrndani kontejner, prazan, smeće je oko njega. Neki posjetitelji očito nikad nisu zaigrali košarke, čim im je i kontejner premal za ubacivanje.

U selu Sot, po kojem je jezero dobilo ime, dvije crkve. Pravoslavna je novija, crvene fasade, dopadljiva, sa zvonikom na tri kata i kupolom na stražnjem dijelu. Katolička je posvećena svetoj Katarini i - sagrađena je 1747. godine - jedna je od najstarijih u Sremu. Kao i pravoslavna crkva u Berkasovu, i ova ima izvijugani krovni vijenac. Valjda je takva bila moda prije dva i pol stoljeća. Drugačija je od većine ovdašnjih crkvi po tome što dvokrilni portal i toranj na dva kata upkviruju bijele lezene.

U gradu, gdje god se krene, puno starih baroknih pročelja. Većinom prepuštena sama sebi i zapuštena, tek poneko obnovljeno pa sja. Jedna, blizu pravoslavne crkve, posebno upada u oči: iznad ulaza isklesana muška glava, austrijskih ruku djelo, prekrasna, ali u jadnom stanju – malter joj opao do pola visine, cigla, možda i ćerpić, polako osvaja prostor. Uz ulaz srpska zastava - važno je da je ona tu, a što će se zgrada uskoro urušiti, to je manje važno. Pored potoka Šidina nekoliko oznaka iako je tako mali da ga tamo gdje ima pravih rijeka niko ne bi ni primijetio. Obućar „Cipelić“. Bista Petra Bibića (1920.-1942.). Bit će da je iz Bosne i Hercegovine stigla moda da se, ondje gdje su napisani obama pismima, a to je tek ponegdje, latinični natpisi ulica zašaraju crnim sprejem. Tako je, primjerice, Matija Gubec presprejan, a Mat?ja ???e? još uvijek živ. Iz Hrvatske je, pak, stigla još gluplja moda da se Gubec sklanja u Gupca iako nije Gubac i moglo bi ga se sklanjati isključivo u Gubeca. U strogom centru, uz prostorije „Komercijalne banke“, velika kineska prodavaonica.

„Druženje“ sa šidskim policajcem kod katoličke crkve: on piše, ja fotografiram

Obilazak započinjem s ruba grada, od očito nedavno obnovljene katoličke crkve Presvetog Srca Isusova. Povisoka je i treba se dovoljno odmaknuti, na drugu stranu ulice, a tu su već druge zgrade. Da bih u objektiv stavio i toranj, visok 35 metara, moram ući u neko dvorište, a onda se dešava scena koja me podsjeća na neka gotovo zaboravljena vremena: prilazi mi policajac, pita što ja to snimam, pa traži osobnu iskaznicu i u mali blok - nekad su ga svi policajci, ustvari milicioneri, imali u džepu - zapisuje moje podatke.

Crkva je inače podignuta 1932. godine prema projektu vukovarskog arhitekta Franje Funtaka. Godine 1944. je minirana, a toranj i krov srušeni. Takva je stajala do 1960. godine, kad je počela obnova, završena nakon tri godine. Sve ovo spominjem jer je crkva baš-baš neobična; laik sam, ali sam mišljenja da je ni povjesničari umjetnosti ne bi umjeli staviti u određeni umjetnički pravac. Portal širok, lučni, a prednji dio mu drže po dva masivna stupa s obje strane. Crkva onda ide u četverokut, a toranj niče iz sredine krova, kao munara na nekim starijim džamijama po Bosni. Vidio sam na stotine crkvi, ali ovakvu dosad nisam.

Obnovljen je i Ruski dvor sa crkvom, mada bi se, ako ćemo pravo, trebao zvati Rusinski. Radi se o ljetnjoj rezidenciji grkokatoličkih vladika Križevačke eparhije, podignutoj u baroknom stilu još 1780. godine. Do prije petnaestak godina u njemu su djelovale rusinske časne sestre svetog Vasilija (Vasilijanke). Rusini su inače, nakon Srba, te Slovaka i Hrvata, po brojnosti četvrta nacionalna skupina na šidskom području. Na ledini preko puta, u željeznoj ogradi, križ oslikan sa sve četiri strane. Kompleks je službeno proglašen spomenikom kulture, u što spada i barokna crkva Preobraženja Gospodnjeg pored dvorca, etnografski muzej te knjige koje se tu čuvaju još od gradnje zgrade, ali ja ništa od toga neću vidjeti. Promašio radno vrijeme.

Svraćam i u baroknu pravoslavnu crkvu svetog Oca Nikolaja. Crkvu je od 1774. godine gradio neki Johann Weissmann Müller, a ikonostas, na kojem se, uz barok, vide i rokoko utjecaji, uradio je 13 godina kasnije Zemunac Gligorije Nikolić. Oko crkve na desetke grobova i nadgrobnjaka. Na nekoliko primjećujem isklesanu lubanju, a na jednom ruku s kažiprstom koji energično pokazuje nekud udesno. Bit će neki desničar :-)

Iznad ulaza slika na kojoj puno sijedih staraca stoji oko kreveta s umirućom ženom. Iza njih Krist. Unutra puno ljudi, i ovdje se, povodom blagdana svete Petke, blagoslivljaju pogače i vino. Drugačije je nego u Berkasovu jer su tu, u podužem redu, i lokalni političari, tako mi barem reče jedan od nekoliko kamermana koji bilježe proslavu.

Na zidovima ploče postavljene povodom posljednjih obnova, a na jednom i spomen-ploča s imenima Šiđana 1942. godine „posle groznih mučenja“ „streljanih od ustaša zbog vere i narodnosti“. Pored lijevih bočnih vrata skladno izrezbaren Grob Gospodnji novije izrade. Na ikonostasu se vidi starost, kao i na zidnim ikonama velikih dimenzija, a na lijepo izvedenom svodu sve je to manje primjetno.

U lijepo uređenom parku ispred ulaza u portu biste Lazara Bibića (1916.-1942.) i Đure Kiša (1922.-1942.). Na jednog Bibića, Petra, naiđoh već prije. Ni za jednog ni za drugog nikad nisam čuo, valjda poginuli partizani, nema šta drugo biti, a kasnije vidjeh ulice nazvane i po jednom i po drugom. Đurino ime nosi i lokalno kulturno-umjetničko društvo, a Lazarevo ovdašnji izviđački odred. Njihove sreće nije bila Jelica Stanivuković Šilja (1922.-1942.), od čijeg je spomenika ostalo samo postolje, a slično je prošao i veliki Sava Šumanović (1896.-1942.), s tim što je njegov postament još i išaran. E, pa, pitam se, možda izrekoh i naglas: Kome može smetati Sava???!

Pravoslavna crkva u Šidu

Ako ga nema tu, ima ga ispred njegove galerije, ali je tu, mada isturen naprijed i bliže ulazu, nekako u sjeni drugog dvorišnog eksponata, prekrasnog rimskog sarkofaga od bijelog mramora. Sa tri strane je bogato dekoriran prikazima ljudi, životinja, vinove loze i drugog. Potječe (opet) iz Berkasova, sa tamošnje rimske nekropole Beljnjača, gdje je slučajno pronađen prije 20 godina.

U Galeriji, osnovanoj 1952. godine, dočekuje me kustosica Anđelka Radosavljević i čak 417 Šumanovićevim slika, a na njima žene, žene i samo žene, stotine njih. Gdje je za tako kratka života uspio naći toliko modela, to se pitam :-) Daleko najviše je kupačica, one su na desecima slika, nage ili polunage, to je njegov znameniti ciklus „Šiđanke“, dok su beračice grožđa u (gotovo) istoimenom ciklusu („Beračice“) pristojno obučene.

Čudna je Šumanovićeva sudbina: Vinkovčanin rođenjem, zagrebački student, pariški slikar. U Šid se vratio 1928. godine, a bolje da nije, jer je sve oko njega išlo nagore, a tako je i završilo: sa još oko 150 šidskih Srba je 1942. godine uhićen i potom strijeljan. To su oni sa spomen-ploče u pravoslavnoj crkvi.

Na kraju me čeka pomalo neugodno iznenađenje: kustosica Anđelka mi kaže da nije problem što fotografiram, ali da upravi Galerije trebam napisati nekakav zahtjev ako fotografije želim i objaviti. Bit će odobreno, kaže s osmijehom. Pa evo: Poštovana gospodo iz Galerije „Sava Šumanović“, ja bih, ako nije problem, na „Bljesku“ objavio nekoliko od onih pedesetak fotografija što napravih. Unaprijed hvala! Ja, v(lastitom) r(ukom).

Iz galerije ću do Savine spomen-kuće. Već i sama građevina je prekrasna, s ukrašenim pročeljem na kojem stoji godina 1867. U unutarnjem dvorištu vidim ženu koja vrijedno radi oko cvjetnih lijeha. Zove se Mirjana Raković i, kaže, nije nikakva kustosica „nego eto tako, ako koga zanima, mogu otvoriti...“

Jašta nego me zanima, tu je Slikar živio i slikao, tu je još njegovih slika, radni stol, štafelaji, kutije s bojama, te otoman i fotelje sasvim nalik onim u mom Kreševu, u fra Grginoj sobi, što ih je kupio od Omer-paše Latasa. Tu je Slikareva spavaća soba: krevet uredan kao da je Sava upravo ustao, pomalo mamuran od cjelonoćnog slikanja, umio se, oprao zube pa odšetao do omiljenog kafića na jutarnju kavu u podne...

U spomen-kući Save Šumanovića s Mirjanom Raković

Odmah do Šumanovićeve galerije je Muzej naivne umjetnosti „Ilijanum“, ali mi je to previše odjednom pa pravim đir dijelom grada koji nisam prepješačio. Iznad ulaza u slovačku evangelističku crkvu u ulici svetog Save natpis „Vchåzejte do bran Hospodinov?ch sdikcinenim“ (Uđite na vrata zahvaljujući Gospodinu) i godina 1910. Jest da mi fali još jedna kvačica iznad c, ali takvog znaka ni word nema, samo Slovaci.

Rado bih da uđem u crkvu, ali je zaključana. Pitam prolaznike kako bih mogao naći nekoga ko ima ključ, svećenika, a postarija žena me vodi do kapije crkvene općine uz opasku da ne trebam tražiti svećenika, jer je na čelu evangelističke općine žena, svećenica. Uzalud sve, nema je kući ni tad, a ni kad svratim koji sat kasnije.

Pogled na zgodnu drvenu suvenirnicu u parku podsjeća me da sam kanio svratiti i u simpatično osmišljenu zgradicu šidske Turističke organizacije. Djelatnice Radmila Bobić i Zorica Grahovac zeru su iznenađene, ne navraća im svaki dan neko ko u njihovom gradu radi putopis, ali su spremne: evo vodiča, prospekata, karta općine s obilježenim turističkim odredištima, zvat će i direktora ako treba, tu je, u zgradi preko puta...

Omišljam se hoću li uopće u „Ilijanum“ – da mi ne bude previše slika slikarstva za jedan dan?! Osim toga, fasada zgrade oslikana je nekako, nekako... Hm, kao da su doveli djecu iz osnovne škole :-) Nekakvi krilati konji, dvoglavi pauni, zmajevi... Naivno slikarstvo? Omišljam se, rekoh, a kako bih samo pogriješio da nisam ušao!

Ilija Bašičević-Bosilj (1895.-1972.), tako se zvao čovjek koji je slikao takve i slične motive. Šiđanin. Pet njegovih ciklusa poredano je po zidovima Muzeja, a tu su i radovi drugih naivčina.

Sanja Pećanac-Garunović se, pak, zove gospođa koja mi pokazuje slike. Doista, nekad kustosi samo odrade posao, a nekad, kad stvarno vole to čime se bave... E, tad je to nešto sasvim drugo! Sanja o Ilijinim slikama priča žarom odraslog djeteta, kao da je i sama dio tog šarenog društva vila, zmajeva, ptica i opet će se tamo vratiti, samo da mi pokaže čega sve tu ima. Kako i ne bi: Bosiljevi konji lete, mame u jednoj ruci nose čitave zgrade, čak i zmije izgledaju miroljubivo pa ko im se ne bi pridružio! To je život!

Oslikano je i unutarnje dvorište, Aleksandar Božić je to uradio tako da se sve uklopilo s onim što je radio Bosilj. Na jednom od zidova i Ilijina deviza o slikanju: „Teško je poznati život, slikati je lako. Treba samo započeti, posle ide samo.“

U „Ilijanumu“ sa Sanjom Pećanac-Garunović

Bosilj je bio nevjerojatan lik. Završio četiri razreda osnovne škole i onda se, kao i mnogi drugi u plodnoj Vojvodini, dao na zemljoradnju. Slikati počeo u 62. godini života, nakon što je država procijenila da je njegova zemlja potrebnija njoj nego njemu, pa mu ju je oduzela. I napravila veliku stvar, jer inače vjerojatno nikad ne bi uzeo kist u ruke. Ispočetka niko u stručnim krugovima nije vjerovao da su to njegove slike; sumnjali su da ih slika njegov sin Dimitrije, inače već tada poznati zagrebački povjesničar umjetnosti. Tamo-amo, drži-ne daj, nakon sve sile prepucavanja, u koje su se uključili i mediji, napravljen je presedan: Ilija je morao u Zagreb, gdje ga je u sinovljevom stanu „ispitalo“ četveročlano povjerenstvo - morao je sjesti i pred njima napraviti jednu sliku. Tek nakon toga genijalci koji su napravili čitavu frku poklopili su se ušima i zašutjeli. Bosiljeve slike danas se nalaze u nekim od najvećih svjetskih muzeja, a ona nacrtana pred zagrebačkim povjerenstvom je ovdje, u šidskom muzeju: članovima povjerenstva sve je bilo jasno pa je nije trebao dovršiti. Ostala je takva.

Sviđa mi se šidski kraj pa sam u razmišljanju o tome gdje još da trknem. U selu Višnjićevu, koje se nekad zvalo Grk, mogao bih snimiti spomenik Filipu Višnjiću, slijepom narodnom guslaru i pjesniku, ali to je samo jedan nadgrobni spomenik. Spomenik „Sremski front“ u Adaševcima već sam ostavio za sobom jureći autocestom Bratstva i jedinstva. Možda do srednjovjekovne utvrde Morović, do jezera Bruje u Erdeviku ili u vinariju „Molovin“, ona je tu, u gradu? Manastir Đipša ili manastir Privina Glava? Svega ima, izbor nije lak, a ja se ipak odlučujem za Privinu Glavu. Tamo se, kažu, dešavaju čuda. Čuda?!

Manastir je posvećen Saboru svetih Arhanđela, a u sklopu kompleksa su, osim stare, posvećene arhistratizima Mihailu i Gavrilu, i crkva Bogorodičinog Pokrova te Crkva svetog Georgija, obje izgrađene tek nedavno, nakon obnove manastira. Po narodnoj predaji je manastir jedan od najstarijih u Srbiji, podignut po nekom vlastelinu Pribi ili Privi, po kojem je i nazvan. To je jedna, a druga predaja, pak, kaže da je izgrađen ili obnovljen potkraj 15. stoljeća po despotima braći Jovanu i Đorđu Brankoviću, potomcima Vuka Brankovića, da, da, baš onog iz Kosovskog boja. Treća predaja kaže da su ga u 17. stoljeću na svom imanju podigli monasi manastira Kovilje.

Kako god, rušen je i paljen, a posljednje zlo dogodilo mu se u Drugom svjetskom ratu, kad su ga ustaše opljačkali, ali ga, srećom, nisu srušili. Takav je, prazan i zarastao u korov, stajao sve do 1987. godine, a onda je obnovljen. I priča je ponovno krenula ispočetka. Zato jer je obnovu vodio otac Gavrilo koji, kažu, čini čuda, Ali o tome malo kasnije.

Gavrilo, naime, moli liturgiju baš u vrijeme dok sam tu, ali mi postarija monahinja na porti, jedna od tri koliko ih obitava u manastiru, samo što sam izgovorio ime i jedno pola prezimena, odrješito, tonom starijeg vodnika prve klase koji samo što nije postao zastavnik, daje do znanja da od fotografiranja nema ništa, samo po dvorištu, u crkvi – ni govora! Ne želi reći ni svoje ime ni funkciju. A dobro, sestro draga, dobro, neću...

Crkva je puna pa liturgiju pratim s vrata, a potom lunjam po prostranom dvorištu. Blizu ulaza, uz staru crkvu, zvono na postolju, izradila livnica „Kremenović“, Belosavci, 2014. godine. Valjda tek treba biti postavljeno na neki od tornjeva.

Manastir Privina Glava

S druge strane crkve jedan zazidani ulaz i, iznad njega, likovni prikaz svetog arhiepiskopa Gavrila. U produžetku grobovi nekadašnjih igumana, arhimandrita, arhiepiskopa, među njima i najnoviji, hadži-igumanije Sofije, umrle 2002. godine. Tako piše na ploči, a na križu stoji „igumanije hadži Sofije“. Što je od tog dvoga ispravno, ne znam.

Stepenice u šumarku preko puta manastira zovu me da vidim šta ima iznad njih. Usput se s brdašca može napraviti panorama manastirskog kompleksa. Penjem se, ne budi mi mrsko, a ima nova nedovršena bijela crkva i, desetak metara od nje, dvokatnica izgledom nalik dvorcu. To je četvrta manastirska crkva, a posvećena je Uzdizanju Časnog Krsta.

Najvažnija je, naravno, ona najstarija, podignuta između 1741. i 1760. godine. Crkvu i ikonostas oslikao je između 1786. i 1791. godine Kuzman Kolarić, a kasnije su poprilično toga dodali i neki drugi umjetnici. Pored toliko ljudi, s praga, mogu vidjeti tek ponešto od svega toga.

A čuda? U najkraćem: čini ih, kažu, otac Gavrilo, čovjek koji je najzaslužniji za obnovu manastira. Ko ne može naći djevojku ili momka, koga neće neko koga on/ona hoće, ko ima zdravstvenih problema, ko je naprosto nesretan, a ne zna zbog čega, ko nema djece, ko je omađijan ili, što bi se o Bosni reklo, ograjisao, svi idu u Privinu Glavu. Jedan postariji gospodin mi priča da ima čudnih ozdravljenja i koječega drugog čudnog, a od njega doznajem i za neobičan „obred“: oni koji dođu po neku milost, najčešće čitave obitelji koje mole za ozdravljenje nekog svog člana, manastiru daruju janje, s kojim prije toga obiđu oko manastira. Gavrilo ih sačeka ispred ulaza izmoli posebno za tu prigodu sročenu molitvu da Bog umnoži zdravlje bolesniku i da janje koje se žrtvuje ne dozvoli da se iko drugi iz obitelji razboli. Kasnije se meso janjeta podijeli narodu.

Čovjek koji mi to priča, bit će, vidi nevjericu u mom pogledu pa mi još jednom potvrđuje: Da, prijatelju, tako ti to biva. I dese se čuda, da znaš!

Hm, ma imao bih ja poneku želju, ali... Ali šta ako mi se ispune?!